Aktuelno
Kada se prije dvije godine u BiH počela implementirati takozvana Reformska agenda, bh. dužnosnici, ali i predstavnici međunarodne zajednice, najavljivali su i obećavali privredni preporod, ekonomski oporavak, veću zaposlenost i enormno povećani priliv stranih investicija. Naravno, bilo je potrebno samo provesti planirane reforme i ekonomija BiH će bukvalno procvjetati, a strani investitori, koji su navodno kao “zapete puške” čekali pokretanje reformi, pohrlit će divlje i neobuzdano da investiraju u našu zemlju. Međutim, svi oni koji su se tada drznuli i pročitali Reformsku agendu bili su svjesni da od pomenutog preporoda neće biti ništa. Reforme iz agende, tvrdili su tada, samo će povećati prihode administraciji na svim nivoima vlasti, a povećano zapošljavanje i investiranje, kao i rasterećenje privrede, ostat će samo još jedan spisak lijepih, ali neostvarenih želja. Danas, dvije godine nakon početka implementacije Reformske agende, imamo dovoljno i vremena i konkretnih rezultata da procijenimo stvarne domete gromoglasno najavljenih reformi.

Nažalost, do danas apsolutno ništa od rasterećenja privrede nismo vidjeli, baš kao što nismo realno registrirali niti povećano zapošljavanje ili pak smanjenje nezaposlenosti. Doduše, ima nekih malih pomaka, koji su u istim ili čak i većim procentima bili prisutni u ovdašnjoj ekonomiji i prije pokretanja reformi, no ono čega nam definitivno ne nedostaje su razne interpretacije skromnih rezultata u stilu kako nam je danas mnogo bolje nego prije tri ili pet godina. Nažalost, od građana BiH ta “poboljšanja” niko ne osjeti na svojoj koži. Pogledajmo sada, dakle, realne pokazatelje dometa ovdašnjih reformi.

Nedavno su Centri civilnih inicijativa (CCI) objavili treći izvještaj “Stanje nacije” u kojem se, između ostalog, tretira i stanje ekonomije prije i poslije početka implementacije Reformske agende. Ovog se puta nećemo osvrnuti na kompletan izvještaj - koji je u potpunosti i dostupan javnosti - nego samo na određene dijelove koji se tiču ključnih ekonomskih segmenata u kojima se i najavljivalo i očekivalo najviše. Krenimo redom.

U izvještaju “Stanje nacije” navodi se da je do trenutka pripreme tog dokumenta od ukupno 172 mjere iz Reformske agende (akcioni planovi na nivou BiH, FBiH i RS-a) usvojeno 75 mjera (43 posto), dok je u proceduri usvajanja bilo 55 mjera (32 posto). Samo su dakle još 43 mjere čekale usvajanje (25 posto). Ako sada zbrojimo usvojene mjere i one čije je usvajanje u toku, lako ćemo zaključiti da su tri četvrtine (75 posto) predviđenih mjera iz Reformske agende “gotovo implementirane”, što je pak s druge strane i više nego dovoljno da se izvedu zaključci o polučenim rezultatima. A ti pokazatelji kažu slijedeće.

BiH je nakon provedenih brojnih mjera iz Reformske agende pala na rang-listi globalne konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) sa 87. mjesta (2013. godine) prvo na 111. mjesto (2015.) a potom na 107. (2016.). A to je prilično ozbiljan šamar i ovdašnjim vlastima, ali i Svjetskoj banci te MMF-u, koji su zapravo pravi autori onoga što je zapisano u Reformskoj agendi. Istini za volju, BiH je u pomenutom periodu napredovala na listi “Dooing Business” Svjetske banke, ali se u tom slučaju mora postaviti pitanje relevantnosti te procjene s obzirom na to da su predstavnici Svjetske banke zapravo i pisali Reformsku agendu za BiH. Zato se i u izvještaju CCI-ja zaključuje da je “opći dojam da unazad šest godina nema značajnih promjena ukoliko posmatramo rangiranje po WEF metodologiji”, dok s druge strane “Svjetska banka daje dosta optimističnije pokazatelje za posljednje dvije godine, mada je i najbolje rangirana godina za BiH (2015. kada je BiH bila rangirana na 79. mjestu) i dalje u najmanju ruku prosječno loša globalna pozicija”. U izvještaju se dalje navodi da je prema indikatorima Svjetske banke najveći napredak u lakoći poslovanja u BiH “vidljiv po indikatoru prekogranične trgovine zbog dodatne liberalizacije, iako to može biti na štetu domaće ekonomije”. Reformska agenda je dakle polučila rezultate u onome što nije najavljivano - na olakšanje i povećanje uvoza u BiH. Doduše, pojedini osviješteni ovdašnji ekonomisti su još prije dvije godine upirali prstom u te dobro zakamuflirane ciljeve Reformske agende, ali se oni jednostavno nisu čuli od gromoglasnog hvalisanja planiranih reformi.

Veoma je interesantno pogledati i nivo zaduženja BiH prije i poslije Reformske agende, s obzirom na to da su stvarni kreatori bh. reformi zapravo MMF i Svjetska banka, institucije koje dakle državama posuđuju novac uz kamatu. U izvještaju se navodi da zaduženost BiH po stanovniku (per capita) konstantno raste i u posljednjih je šest godina uvećana za čak 37 posto! U apsolutnim brojkama na nivou BiH to izgleda ovako - zaduženost po stanovniku porasla je sa 2.589 KM u 2010. na 4.382 KM sredinom 2016. Zaduženost prije početka implementacije Reformske agende (početak 2015.) iznosila je 4.119 KM te je i ona porasla do juna 2016. na 4.382 KM. Nažalost, zaduženost će na kraju 2016. (ili sredinom 2017.) biti znatno veća zbog nove tranše kredita MMF-a. Eto, to su dva prilično konkretna makroekonomska rezultata - olakšanje uvoza u BiH i povećanje zaduženosti. Da li nam je to trebalo? Pa naravno da nije.

Idemo dalje. Strane investicije? Prije početka implementacije Reformske agende obećavana su brda i doline. Pojašnjeno je da strani investitori kao sprinteri u atletici u niskom startu čekaju na bh. granici da polete ulagati u našu zemlju čim krene provođenje reformi. Nažalost, i to je izostalo. Prema CCI izvještaju, direktne strane investicije u BiH su nakon početka implementacije Reformske agende u znatnom padu i to sa, recimo, 2,72 posto BDP-a u 2011. godini ili sa 2,71 posto u 2014. godini na tek 1,72 posto krajem 2015. No, posebno je depresivan zaključak kada poredimo strane investicije u BiH sa zemljama u regiji. Srbija privuče naprimjer 5,3 posto stranih investicija u odnosu na BDP! Posebno indikativan jeste uvid u realnu vrijednost BDP-a navedenih država, zaključuje CCI, iz kojeg je vidljivo da Slovenija sa dosta manjim brojem stanovnika ima tri puta, a Hrvatska gotovo četiri puta viši BDP od BiH, što znači da je vrijednost 1 posto BDP-a u BiH 285 miliona KM, u Srbiji 763 miliona KM, a u Hrvatskoj 1.003 miliona KM! Reformska agenda nam nije pomogla niti u tom segmentu.

Nažalost, ni u ostalim izuzetno važnim ekonomskim segmentima stanje prije i poslije Reformske agende se nije značajno poboljšalo, bez obzira na to šta o tome pričaju predstavnici bh. vlasti. Naprimjer, CCI zaključuje da tržište rada u BiH u posljednjih sedam godina ima “ujednačen i bez značajnijih promjena” trend stope i broja zaposlenih/nezaposlenih, iako je, istini za volju, u posljednje dvije godine taj trend promijenjen. Pri tome je stopa nezaposlenosti u BiH smanjena za dva posto (zaposlenih je više za oko 16.000, a nezaposlenih je manje za oko 17.000). Međutim, iako CCI konstatira da su te promjene zaista minorne, ne navodi se da je u te rezultate ubrojana i administrativna mjera smanjenja nezaposlenih pukim skidanjem s biroa svih koji su u osnovi nezaposleni a koji su pri tome imali mjesečni prihod veći od 208 KM.

Interesantno je pomenuti i da je CCI objasnio razlike u broju zaposlenih u FBiH prema Zavodu za statistiku i prema Poreznoj upravi FBiH. Podaci Porezne uprave FBiH kažu da je krajem prošle godine broj zaposlenih povećan za 25 hiljada. Međutim, CCI zaključuje da je to u poređenju s podacima Zavoda prevelika razlika da bi bila statistički kredibilna te objašnjava da je naprimjer realizacijom Vladine Uredbe o prvom zapošljavanju tokom prve polovine 2016. oko 8.000 osoba zaposleno u realnom sektoru, da su oni prijavljeni kao novozaposleni, pri čemu će (minimalnu) platu primati iz budžeta. Time se “direktno deformira realno stanje na tržištu rada, opterećuje budžet i prezentira neispravan pokazatelj o stvarnoj zaposlenosti”, zaključuje se u izvještaju “Stanje nacije”. Ovo su dakle realni rezultati dosadašnje dvogodišnje dosljedne implementacije mjera i reformi iz takozvane Reformske agende. Nakon implementiranih čak 75 posto mjera može se jednostavno zaključiti da je veoma malo od najavljivanog ostvareno. A odgovor na pitanje zašto bh. dužnosnici i dalje vjeruju i najavljuju ekonomski preporod s tim mjerama treba ipak tražiti u psihologiji, a ne u ekonomiji.

(Oslobođenje)