Aktuelno
Jedan od najvećih ekonomskih problema BiH je ogroman socijalni jaz među građanima. Prema podacima državne Agencije za statistiku, koje je potvrdila i UN-ova agencija za razvoj UNDP, gotovo milion građana BiH nije u mogućnosti osigurati sebi jedan kvalitetan obrok dnevno, zbog čega je naša zemlja svrstana među 20 najsiromašnijih zemalja na svijetu.

S druge strane, BiH ima i 85 milionera te nesrazmjerno veliki broj ljudi koji žive znatno bolje od prosjeka, a koji su - da cijela stvar bude još i gora - zaposleni u državnoj administraciji. Prosječne plate u jalovoj administraciji su gotovo na nivou plata zaposlenih u bankama, pri čemu se plate za javnu upravu prikupljaju iz novčanika građana BiH. Kada sve to imamo na umu, nije baš komplikovano zaključiti da milion ljudi koji nema šta da jede na izvjestan način finansira plate uposlenih u javnoj upravi. Koliko je situacija poražavajuća, svjedoči i nedavno objavljen podatak da bi odricanje od samo jednog službenog automobila na nekom nivou vlasti u BiH obezbijedilo dovoljno sredstava za godišnji rad jedne javne kuhinje!

Znamo da je administracija u BiH ogromna, najveća u Evropi. Plate administracije se najvećim dijelom finansiraju iz poreza, taksi i drugih nameta, koje pak plaćaju svi građani BiH. I pri tome administracija u BiH opet ima najveće plate u Evropi srazmjerno svim ostalim parametrima. Centar za zastupanje građanskih interesa (Fondacija CPI) iz Sarajeva ima interesantne podatke o javnim finansijama, o prikupljenim porezima i ostalim prihodima, kao i o isplaćenim platama te ostalim rashodima. Ti su podaci dostupni na internet-stranici javne finansije. A oni kažu slijedeće.

Na državnom nivou javna administracija je prilično “racionalna”, ako se to uopšte može reći za bilo koji nivo vlasti u BiH. Koliko prikupe, toliko i potroše. I to što potroše je uglavnom za njihove plate. Brojčano to izgleda ovako. Ukupni prihodi u 2015. iznosili su 967, a rashodi 908 miliona KM. Od toga se na poreske prihode odnosi 750 miliona KM, pri čemu se na plate u administraciji na rashodovnoj strani odnosi čak 638 miliona KM.

Dakle, prostri se koliko ti je jorgan dug ovdje se prilično temeljito primjenjuje. Ono malo “viška” sredstava što ostane potroši se na materijal i usluge, otplate dugova, transfere, doznake i slično.

Znači, građane BiH državni nivo vlasti košta otprilike milijardu KM godišnje, a sve to ode na njihove plate. Na nivou entiteta situacija je djelimično drugačija, s obzirom na to da se više prihoda prikupi na tim nivoima vlasti pa su i entitetski budžeti veći. U FBiH su naprimjer tokom 2015. prikupljene 2,2 milijarde KM ukupnih prihoda (1,3 milijarde KM od poreza), pri čemu su rashodi iznosili isto toliko, oko 2,19 milijardi KM. Na plate administraciji potrošeno je pritom “samo” 225 miliona KM. To je, u odnosu na državni nivo, daleko manji omjer, ali to samo izgleda tako zbog načina obračuna i prezentacije podataka (više o tome u nastavku).

Treba dodati i da se na otplatu dugova tokom te godine na nivou FBiH potrošilo 815 miliona KM, prikupljenih od građana, pri čemu se, kao što znamo, entitetske vlasti uglavnom zadužuju radi redovne isplate svojih plata.

U RS-u situacija je malo drugačija. Manji entitet ima veće budžetske prihode od FBiH, i to u obimu od 2,5 milijardi KM (rashodi 2,4 milijarde KM). Prihodi od poreza iznosili su tokom godine 1,5 milijardi KM, ali je brojna entitetska administracija “pojela” za svoje plate čak 730 miliona KM.

Nažalost, to ne znači da je federalna administracija manje rastrošna, razumnija, pametnija, bolja i slično. Takva situacija je prevashodno “proizvod” ustroja FBiH, jer će se stvarni rashodi i troškovi administracije kasnije pokazati na nižim nivoima vlasti koji su u slučaju RS-a zbrojeni u ukupni budžet.

Na kantonalnim nivoima omjer prihoda i rashoda je slijedeći. Ovog puta nećemo u obzir uzimati ukupne prihode, nego samo poreske i rashode po osnovu plata administracije. U većini slučajeva to čini više od 80 posto ukupnih transfera u oba smjera tako da i ti podaci daju sasvim reprezentativnu sliku. Poreski prihodi u Unsko-sanskom kantonu iznose 148 miliona KM, a na plate se potroše 142 miliona KM. U Posavskom kantonu poreski prihodi su 30 miliona KM, a na plate se potroši 20 miliona KM.

U Tuzlanskom kantonu 258 od poreza i 207 miliona KM na plate. Zeničko-dobojski kanton je malo umjereniji. Od poreza 220 miliona KM, dok se na plate potroše “samo” 163 miliona KM. Omjer u Bosanskopodrinjskom kantonu je 28 od poreza i 19 miliona KM za plate. Srednjobosanski kanton 141 milion KM od poreza i 106 miliona KM na plate. Hercegovačko-neretvanski kanton 142 i 119 miliona KM. Zapadnohercegovački 58 i 50 miliona KM. Sarajevski 567 i 278 miliona KM te u Kantonu 10 prikupe se od poreza 54, a na plate potroše 44 miliona KM. S obzirom na broj općina u BiH, podatke o ovim prihodima i rashodima je nemoguće prikazati u jednom tekstu u novinama.

No, iz gornjih podataka kristalno jasno se vidi zašto u BiH već godinama, zapravo decenijama, nema ni razvoja ni napretka. Većinu sredstava koja prikupi javna administracija ona i potroši na svoje plate, koje su nesrazmjerno velike spram ostalih pokazatelja. Naprimjer, prema podacima Zavoda za statistiku FBiH, prosječna mjesečna neto plata u većem bh. entitetu početkom godine iznosila je 830 KM. Pri tome je prosječna neto plata u javnoj upravi iznosila 1.213 KM. Pri svemu tome je prosječna plata u FBiH prilično nerealna, jer je plata u realnom (i/ili proizvodnom) sektoru zapravo iznosila oko 500 KM, a kada se zbroje i podijele iznosi plata administracije, finansijskog sektora, telekomunikacija i tako dalje, dobije se pomenutih 830 KM.

Međutim, iz ovoga se također jasno vidi i kako dalje ako želimo da nam svima - a ne samo administraciji - bude bolje. Prvo, treba odmah otpustiti najmanje polovinu ljudi uposlenih u javnoj upravi i nastaviti kontinuirano dalje raditi na smanjenju. Drugo, plate u javnoj upravi treba vezati za prosječne plate u realnom sektoru, tako da, recimo, ministar može imati mjesečna primanja najviše do tri prosječne plate u proizvodnji. Svi ostali uposlenici u administraciji moraju imati manje, srazmjerno poslovima koje obavljaju. Treće, takve iznose plata u administraciji treba odmah zakonom zamrznuti na tom nivou i dozvoliti malo povećanje samo ako BDP bude rastao po stopi od 6 do 7 posto godišnje. Na taj će se način osloboditi ogromna sredstva za razvoj privrede i proizvodnje, za zapošljavanje mladih, izgradnju infrastrukture i tako dalje. Osim toga, administraciji će u tom slučaju biti itekako važno kako posluju privreda i proizvodnja (i to zbog njihovih plata) pa će konačno početi donositi zakone koji idu u korist bh. privredi, a ne uvoznicima i drugim lobijima. Sve dok većinu prihoda od poreza i drugih nameta administracija troši na svoje plate jednostavno nam ne može biti bolje, jer ne ostaje novca za bilo šta drugo. Iz prezentiranih podataka jasno se vidi zašto u BiH nema ni razvoja ni prosperiteta u proteklih recimo dvadesetak godina, pri čemu je generalno stanje najbolje opisao naslov jednog novinskog teksta: Godine koje su pojele štetočine. Termin štetočine se naravno odnosi na administraciju i možda je malo pretjeran. Ali, objektivno gledano, kada pogledamo rezultate dvadesetogodišnjeg rada, možemo također zaključiti i da taj termin ipak nije pretjerano daleko od istine. Osim toga, smanjenje ogromnog socijalnog jaza je važno i iz političkih i socijalnih razloga, jer nas historija uči da nijedna zemlja sa tako velikim ekonomskim nesrazmjerom među građanima dugoročno nije uspjela opstati.

(Oslobođenje)