Aktuelno
Prošle je sedmice objavljena vijest kako je propao još jedan pokušaj Vlade RS-a da proda državni kapital u 22 preduzeća, jer ponuđena preduzeća, kako tvrde u Investiciono-razvojnoj banci RS-a, jednostavno nisu bila nikome interesantna. Ovakve i slične vijesti se kod nas uglavnom doživljavaju veoma negativno, jer je, navodno, samim tim propala i velika šansa da se s privatizacijom pokrene ovdašnja ekonomija.

Kod nas se još uvijek privatizacija doživljava kao magično, spasonosno rješenje za sve ekonomske probleme i nedaće, iako sada već dvadesetak i više godina nakon rata imamo dovoljno iskustva da shvatimo da to jednostavno nije tačno. Taj stav o privatizaciji kao čarobnom rješenju na ovim prostorima su veoma uspješno nametnuli predstavnici međunarodne zajednice, pri čemu je njihov interes bila prodaja uspješnih i profitabilnih državnih preduzeća sa postojećim velikim tržišnim udjelom - poput, recimo, banaka, telekoma, elektroprivreda i cementara - pri čemu smo svi mi, uz veliku pomoć stranaca, “nasjeli” na taj obrazac i preslikali ga na sva preduzeća.

Naivno smo pomislili da ako postoji interes privatnog stranog kapitala za bankama i telekomima, onda mora da postoji isti takav interes i za, recimo, proizvođačima šarafa i poljoprivrednim proizvođačima. Nažalost, brzo smo shvatili da tog interesa nema. Neuspjela prodaja 22 preduzeća s većinskim državnim kapitalom samo je još jedna od brojnih potvrda u nizu.

Kada bi Vlada RS-a sada, naprimjer, odlučila da proda Elektroprivredu, potencijalnih investitora i kupaca bi bilo jako puno. No, taj interes izostaje u slučajevima kompanija koje trebaju profit ostvarivati na tržištu među brojnom konkurencijom. Jer, nije isto Elektroprivreda i bilo koje od 22 pomenuta preduzeća.

Elektroprivreda RS-a ima poziciju takozvanog prirodnog monopola i to je zapravo ono što privlači investitore iz inostranstva. Prirodni monopol znači ujedno i nedostatak konkurencije, odnosno lagodno poslovanje i veliki profit bez ikakvog ulaganja (kapitala ili menadžmenta, svejedno) i to je zapravo pravi magnet za strane investitore. Sve drugo im je prilično odbojno, pri čemu mi, nažalost, i dalje vjerujemo da je privatizacija čarobno rješenje za sve makroekonomske probleme. Da cijela stvar bude još komičnija (zapravo tragikomična), mi danas u BiH imamo na pregršt empirijskih potvrda da privatizacija sama po sebi nije nikakvo rješenje.

Naprimjer, evo jednog veoma ilustrativnog podatka. Prema podacima Sindikata RS-a, od 716 privatiziranih preduzeća u manjem bh. entitetu nakon provedene vaučerske privatizacije, više od 67 posto tih kompanija danas ne radi, zapravo, da budemo malo precizniji, više ne postoji! Ništa bolje u procesu provedene privatizacije nije prošao niti veći bh. entitet. Nakon dvadesetak godina implementacije “čarobnog rješenja” rezultat je poražavajući: samo devet posto prodatog državnog kapitala u protekle dvije decenije plaćeno je gotovim novcem, a sve ostalo je prodato za vrijednosne papire, certifikate, pri čemu je Federacija BiH zaradila 8,4 milijarde KM! Ali 8,4 milijarde KM u certifikatima.

Naravno, sada će neko reći “jeste, to je tačno, ali ovdje se pominje vaučersko-certifikatska privatizacija”. Jeste, i to je tačno, ali su u proces vaučersko-certifikatske privatizacije išla sva ona preduzeća za koja niko od investitora nije iskazao interes po gore pomenutom obrascu banke - telekomi - elektroprivrede i još ponešto profitabilno, poput recimo cementara.

No, kada smo već kod cementara, pomenimo i sljedeće. I dan-danas se hvali prodaja Fabrike cementa Kakanj njemačkom investitoru HeidelbergCementu. Ko god da poželi da pohvali privatizaciju u BiH, izvući će kao glavni adut ovu prodaju, zar ne? Uspješna poslovna priča iz procesa privatizacije? Kakanj i HeidelbergCement, naravno. Nažalost, ono što većina u BiH i ne sluti je slijedeće.

Prvo, trebamo se zapitati koliko je bilo pametno krajem rata i početkom obnove u ratnim razaranjima razrušene zemlje prodavati cementaru, kojoj smo zapravo, samim tim činom, stvorili ogromno tržište. Drugo, sudeći prema Registru vrijednosnih papira FBiH, većinski dioničar Tvornice cementa Kakanj već desetak godina nije njemački HeidelbergCement, nego holandski fond CEEM Investment iz Hertogenboscha, koji kontrolira 93,2 posto dionica kakanjske cementare! A mi i dalje hvalimo prodaju naše cementare njemačkom investitoru.

No, vratimo se sada opet na samu privatizaciju. Ono što većina kod nas ne razumije jeste da privatizacija sama po sebi, čisto ekonomski gledano, nije ni dobra ni loša, niti može polučiti sama od sebe niti dobrim niti lošim rezultatima. Privatizacija je, prema definiciji, proces transfera imovine, odnosno kapitala iz javne (državne) u privatnu svojinu i ništa više. Znači, neko preduzeće je bilo državno, a onda je prodato i postalo privatno i privatizacija je završena. Ništa više. E sad, ako je preduzeće bilo uspješno, profitabilno u državnim rukama, onda je velika šansa da bude profitabilno i uspješno i u privatnim rukama. Ali ako nije, sama privatizacija to preduzeće neće učiniti uspješnijim i profitabilnijim. To je ono što većina ljudi kod nas, nažalost, ne shvata.

To je možda najbolje objasnio Deng Xiaoping, otac moderne Kine i tvorac kineskog ekonomskog preporoda. Kada su Denga strani konsultanti prije tridesetak i kusur godina pokušali nagovoriti da posluša i prihvati bajke o privatizaciji - kako je to inače veoma uspješno urađeno u BiH nakon završetka rata - on im je poručio slijedeće: “Nije važno koje je boje mačka, da li je crna ili bijela, sve dok ona lovi miševe”. Ta je rečenica ušla u anale svjetske ekonomske doktrine, jer veoma slikovito opisuje činjenicu da nije zapravo bitno da li je kompanija državna ili privatna sve dok ona posluje profitabilno.

Deng Xiaoping se, dakle, veoma pametno uspio oduprijeti nagovorima i bajkama iz američkih ideoloških knjižnica, a da je bio u pravu, svjedoči danas činjenica da je Kina i to prema mjerilima Svjetske banke, vodeća svjetska ekonomija. Kineski revolucionari su još prije tridesetak godina rekli: Put koji je Deng odredio preobrazit će Kinu u roku od dva desetljeća od ekonomske zabiti u otvoreno središte kapitalističkog dinamizma sa stalnom stopom rasta bez presedana u ljudskoj povijesti. Danas znamo da su bili u pravu, baš kao što danas znamo i da su brojni američki profesori sa prestižnih tamošnjih ekonomskih fakulteta koji su decenijama širili ideje neoliberalizma i privatizacije bili u krivu. To smo, nažalost, osjetili i na svojoj koži u procesu masovne privatizacije u BiH koja je, napomenimo još i to, bila prepuštena Svjetskoj banci, MMF-u, USAID-u, GTZ-u i brojnim drugim međunarodnim organizacijama.

Bilo je, naravno, i poštenih i pametnih pojedinaca i u BiH prije početka privatizacije, koji su tvrdili da ona u obliku koji je tada, prije dvadesetak godina osmišljen, neće polučiti ničim dobrim (Stojanov, Andrijić, Grabovac itd). Na našu veliku žalost, njih su brojni predstavnici međunarodne zajednice u BiH jednostavno uklonili iz javnog života, tako da smo na kraju dobili ovo što smo i zaslužili od privatizacije - ništa!

I to je neka valjda kosmička pravda. Jer, šta smo posijali, to smo i požnjeli. Zaslužili. Obećavali su nam ako provedemo privatizaciju kako su oni zamislili, da ćemo imati brda i doline, da će investitori poletjeti da ulažu u BiH, da će se povećati zaposlenost i smanjiti nezaposlenost i tako dalje. Rezultat nakon dvadesetak godina nasjedanja na tu priču? Milion ljudi u BiH koji nema dovoljno novca da priušti sebi jedan kvalitetan obrok dnevno (podaci UN-a), najveća stopa nezaposlenosti u Evropi, ponosno mjesto za BiH na listi 20 najsiromašnijih zemalja na svijetu, najniži životni standard u Evropi i tako dalje, s tendencijom od lošijeg ka gorem.

I pri tome, nažalost, još uvijek nasjedamo na iste bajke i priče. Naprimjer, bh. vlasti se danas hvale da je broj nezaposlenih u prošloj godini smanjen za 27.000 pri čemu “zaboravljaju” da kažu i da je u istom periodu više od 30.000 ljudi napustilo BiH i otišlo u druge zemlje da rade. Na isti su način prije dvadesetak godina hvalili i privatizaciju pa danas “uživamo” u njenim plodovima.

(Dani)