Aktuelno
Direkcija za ekonomsko planiranje BiH (DEPBiH) objavila je nedavno svoju publikaciju Ekonomski trendovi za period januar - septembar 2016. godine u kojoj se, između ostalog, zaključuje da je u prva tri kvartala prošle godine ostvaren “skoro upola sporiji ekonomski rast u odnosu na nimalo impresivnu stopu od 3,1 posto iz 2015. godine”. Pri tome je, navodi se dalje, posebno nizak rast zabilježen u prvom polugodištu lani sa godišnjim stopama od 1,8 posto u prvom, te 1,2 posto u drugom tromjesečju, da bi nas potom obradovala “eksplozija rasta” u trećem tromjesečju sa realnim rastom od 2,4 posto na godišnjem nivou.

Kada se god prezentiraju ovakve i slične brojke, građani u BiH se jednostavno nađu u čudu. Kako je uopšte moguće, pitaju se, da su ove brojke pozitivne, pa makar i sa nimalo impresivnim stopama, a da se pri svemu tome takva pomjeranja ne osjećaju u stvarnom životu. Ako se, recimo, bruto domaći proizvod (BDP) u 2015. uvećao na 28,5 milijardi KM sa 25,7 milijardi KM iz 2011. godine, kako je onda moguće da smo u 2011. živjeli bolje nego 2015. godine?

Kako je to moguće? Moguće je i to veoma jednostavno. Razlog za ovakve nelogičnosti leži u metodologiji i obračuna i interpretiranja statističkih pokazatelja. No, krenimo redom. Ako posmatramo bruto proizvod BiH u periodu od recimo posljednjih desetak godina, vidjet ćemo prosječni rast od najmanje četiri posto godišnje. BDP po glavi stanovnika porastao je sa 2.000 eura na gotovo 4.000 eura, što znači da se udvostručio. No, pri svemu tome ljudi u BiH danas u ekonomskom smislu žive gore nego prije deset godina.

U čemu je problem? Podaci o BDP-u zapravo predstavljaju zbir svih proizvedenih roba i pruženih usluga, pri čemu se veoma često potrošnja, koju pak čine državna i privatna potrošnja, ubraja u BDP u zavisnosti od metodologije koja se koristi. Zbog toga se lako može desiti da svako povećanje državne ili budžetske potrošnje - pa makar se ona zasnivala i na pukom kreditu iz inostranstva - dovede i do rasta, što obični građani jednostavno ni ne osjete. Ništa bolju sliku neće pružiti ni BDP po glavi stanovnika, jer je to zapravo samo obračunati BDP podijeljen na broj stanovnika.

Austrijski ekonomista Frank Shostak je zbog toga pisao da je BDP tek “prazna apstrakcija, koja nema velike veze sa realnim svijetom”. Stoga on zaključuje da rast BDP-a posmatran u nekom kraćem roku, naprimjer u nekoliko godina, često bude čak i “potpuno beskoristan, a u većini slučajeva i štetan sa aspekta dobrostanja građana”. Shostak kao primjer navodi državne investicije u neprofitabilne projekte koji ustvari nemaju stvarnu korisnost za građane, što znači da je uvijek veoma važno vidjeti na osnovu čega je došlo do rasta BDP-a.

DEP nudi odgovor i na to pitanje. Glavni izvori rasta u 2016. godini su bili robni izvoz sa realnom stopom višom od pet posto, te blagi porast finalne potrošnje uz stagnaciju investicija u stalna sredstva. Moguće odsustvo snažnog uticaja zaliha na ekonomski rast u prethodnoj godini, zaključuje DEP, moglo bi objasniti značajan dio usporenja ekonomskog rasta 2016. godine. Komplicirano? Ma ne, samo malo zakukuljeno. Izvoz iz BiH već godinama uglavnom zavisi od izvoza električne energije. Ako je izvoz struje velik, onda je i cjelokupni izvoz BiH porastao. A ako nije, onda je izvoz u padu. Bivši ekonomski analitičar Vanjskotrgovinske komore BiH je to jednom prilikom sjajno objasnio. Hoće li ekonomija BiH rasti, može se veoma lako zaključiti tek pukim pogledom u nebo, rekao je on. Ako je oblačno, onda je bilo i kiše. Ako je bilo kiše, onda je bilo i struje i izvoz raste. A ako raste, naše razne državne i entitetske institucije dobiju zadatak da te činjenice uobliče u neke smislene brojke i nerazumljive jezične konstrukcije.

Zbog toga se često i dešava da ekonomski rast u određenoj godini građani jednostavno ne osjete na svojoj koži. Podaci o prosječnim platama, kao i o broju zaposlenih ili nezaposlenih, neće također dati realnu sliku stvarnog ekonomskog stanja na terenu, jer je jednostavno riječ o statistici. Jedan čovjek jede za ručak svaki dan kupus, a drugi meso, što znači da statistički gledano njih dvojica u prosjeku ručaju svaki dan sarmu. Tako je i sa platama. Uposlenici u realnom sektoru u BiH imaju prosječnu platu 500 KM, a administracija više od 1.200 KM, te svi oni skupa imaju u prosjeku plate od 870 KM. Zbog toga se nemojte nikada, poštovani čitatelji, osvrtati na vijesti o ekonomskom rastu u BiH jer to u pravilu za vas ne znači apsolutno ništa. U zemlji sa ovako velikim socijalnim jazom kakav je kod nas, uobičajeni statistički podaci jednostavno ne znače ništa. Obračunska osnova je mala (grad Berlin ima otprilike isto stanovnika koliko i cijela BiH), a socijalne i ekonomske razlike su ogromne, te stvaraju nerealnu statističku sliku. Uostalom, sve i da nije tako, može li se 1,2 posto uopšte okarakterisati kao rast? Da vam plata u toku godine poraste sa recimo 500 na 506 KM, da li biste rekli da je došlo do rasta? Statistički jeste, ali...

(Dani)