Aktuelno
Slučaj hrvatskog Agrokora uznemirio je cijeli region. Ova velika kompanija, koja samo u matičnoj zemlji zapošljava oko 50.000 ljudi, poslovno je aktivna u svim zemljama bivše Jugoslavije te je stoga razumljivo veliko interesovanje za njenu sudbinu. A ona trenutno i nije baš pretjerano svijetla. Agrokor se, izgleda, sa nedavnom akvizicijom slovenskog Mercatora previše zadužio, što se odrazilo i na cjelokupno poslovanje. Prve probleme osjetili su dobavljači Agrokora u Hrvatskoj, potom banke i tako dalje, a onda je cijeli problem isplivao na površinu. Cjelokupna hrvatska Vlada se odmah digla na noge. To je i očekivano, jer Agrokor u Hrvatskoj zapošljava oko dva posto ukupno aktivne radne snage. Indirektno, još i više.

S obzirom na to da se spas ove kompanije nije mogao povjeriti dotadašnjem vlasniku Ivici Todoriću, on je aktiviranjem takozvanog lex Agrokora ostao bez svih ovlasti nad kompanijom, a na mjesto prvog čovjeka doveden je Vladin povjerenik Ante Ramljak. Ramljak je ekonomista po struci, donedavni član CEI-ja (Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija) te član Nadzornog odbora HEP-a (Hrvatske elektroprivrede), svojevremeno je bio i savjetnik Radimira Čačića, bivšeg ministra gospodarstva. Interesantno, Ramljak je ranije bio poslovno aktivan i u BiH. Od 1997. do 2007. godine bio je predsjednik Uprave hrvatske podružnice investicijsko-savjetničke kompanije CAIB (Creditanstalt Investment Bank), u kojoj je bio zadužen za projekte spajanja i preuzimanja u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji. Potpisnik ovih redova poznaje ga još od vremena tendera za preuzimanje preostalih dionica Tvornice cementa Kakanj nakon prodaje državnog kapitala. CAIB je, također, bio pobjednik i na natječaju za poslove konsultanta u slučaju privatizacije sarajevskog Energoinvesta prije desetak godina koji je poništen zbog Svjetske banke, nakon što za savjetnika nije izabrana kompanija koju je na tom mjestu željela vidjeti ova međunarodna finansijska institucija.

Prvi potez Vladinog povjerenika u Agrokoru bio je zaštita od prisilne naplate potraživanja, pri čemu je napravljena lista najugoroženijih dobavljača čija će potraživanja među prvima biti izmirena. Očigledno, u Hrvatskoj su se svi itekako angažovali na spašavanju posrnule kompanije jer, naprosto, ova kompanija zapošljava toliko ljudi - i direktno i indirektno - da jednostavno njen slučaj ne smije biti ostavljen na milost i nemilost sudbini. No, za nas je daleko interesantnije pitanje šta će biti sa Agrokorovim poslovima, kompanijama, zaposlenim i dobavljačima u BiH.

Agrokor posredstvom svoje četiri kompanije (Konzum, Ledo, Sarajevski kiseljak i Velpro) u BiH zapošljava oko 5.000 ljudi, od čega je većina u Federaciji BiH. No, to nije sve. Procjenjuje se da kompanije iz sastava koncerna Agrokor u BiH imaju i oko 1.200 dobavljača, što je jako važno za cijelu ovu priču. Zbog toga je prošle sedmice u Sarajevu održan sastanak premijera Vlade FBiH Fadila Novalića sa predstavnicima četiri Agrokorove kompanije, kojem je prisustvovao i hrvatski ambasador, ali tek nakon što je Ramljak dao saglasnost kompanijama-kćerima za sastanak. Premijer je poslije sastanka izjavio da nema nikakvih razloga za brigu oko Agrokora u BiH, jer pomenute četiri kompanije nisu kreditno zadužene u našoj zemlji, što znači da ne duguju bankama ništa. Premijer je dodao i da ujedno ove četiri kompanije ne duguju ništa ni zaposlenim ni državi. Dodao je također da Konzum duguje “samo” dobavljačima u BiH, i to negdje oko 131 milion KM, što je manje od potraživanja Konzuma. Prema federalnom premijeru, nema, dakle, nikakvih razloga za brigu jer, kako je rekao, ovdje nije moguć neki negativan scenario budući da govorimo, prije svega, o Konzumu a ne o Agrokoru. Lijepo. Veoma utješno. Međutim, to bi zaista i bilo utješno da je tu ocjenu dao neki nezavisni ekonomista ili pak privrednik. Nažalost, ovdašnja javnost još pamti brojne neodmjerene izjave federalnog premijera (naprimjer, građani FBiH dobro žive, štaviše, rasipaju se, op. a), što je na kraju kulminiralo tragikomičnim pokretima na društvenim mrežama pod nazivom “Fadile, oprosti”. Zbog toga je sasvim i razumljivo zašto premijerove izjave o slučaju Agrokora u BiH nikome ne ulijevaju previše povjerenja.

Prvi je javno reagirao Mehmed Jahić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, koji je Novalićevu izjavu da Agrokor nema dugova prema državi ocijenio krajnje neopreznom, jer dug prema dobavljačima je ujedno i dug prema državi, budući da i ti dobavljači plaćaju poreze, doprinose i PDV, jer i oni imaju svoje uposlenike i isplaćuju im plate. Ako oni ne naplate svoja potraživanja - može li se i onda govoriti da nema duga prema državi? Stoga bi i premijer i Vlada FBiH umjesto neodmjerenih preoptimističnih izjava trebali hitno nešto konkretno raditi, naprimjer, da pripreme i usvoje zakonska rješenja kojima bi se bar PDV obaveze dobavljača naplatile u roku od 15 do najviše 30 dana. Zaista jedna neophodna i konkretna mjera. U ovom je slučaju vrijedno skrenuti pažnju na još nešto. Obratimo pažnju na reakcije lokalnih političara.

Federalni premijer kaže da nema razloga za brigu. S druge strane, Milorad Dodik, predsjednik RS-a, izjavio je da ga Agrokor uopšte ne zanima, nego da su mu bitni samo dobavljači ove firme iz Republike Srpske. Federalni premijer, nasuprot Dodiku, ostavlja 1.200 dobavljača da se sami snalaze i brinu o naplati svojih potraživanja. Pri svemu tome se lako može pretpostaviti da ako oni ne budu plaćali na vrijeme svoje obaveze prema državi, onda će na poklon od Vlade najvjerovatnije dobiti inspekciju i sankcije! A imaju li bh. dobavljači razloga za strah? Naravno da imaju. Dovoljno je samo pročitati prve rečenice saopštenja Vladinog povjerenstva lex Agrokora u kojem se navodi kako će svi zajedno sa svojim partnerima razmatrati sve mogućnosti stabilizacije poslovanja društva. Možda laicima ovo ne znači mnogo. Ali, moramo se pri tome zapitati ko će u ovom slučaju, iz pozicije Hrvatske, imati prednost - hrvatski ili bh. dobavljači? Odgovor je na ovo pitanje jasan, a njemu treba dodati i povezanost kompanija-kćeri sa “majkom” u Zagrebu i bezbrojne mogućnosti transfera kapitala u cilju stabilizacije društva.

Ni drugi nisu pretjerano zadovoljni premijerovim reakcijama. Prof. dr. Ante Domazet je, recimo, tim povodom uputio otvoreno pismo federalnom premijeru u kojem je istakao kako je zgrožen njegovom izjavom u novonastaloj situaciji oko Agrokora, apelirajući na Vladu FBiH da insistira na potpunoj naplati potraživanja svih dobavljača. Sindikalci pak kažu da dok Agrokor gori, a Vlada se češlja, treba upozoriti na realnu mogućnost otpuštanja uposlenih u kompanijama-kćerima u BiH, a sve u cilju stabilizacije poslovanja matičnog društva u Hrvatskoj. Sindikalci tvrde da će do kraja ove godine oko hiljadu ljudi iz pomenute četiri kompanije u BiH ostati bez posla, o čemu sada, dakle, na vrijeme, treba razmišljati. Na kraju zaključimo. Slučaj hrvatske kompanije Agrokor dobro će protresti cijeli region, a samim tim i BiH. Hrvatska Vlada se aktivno uključila u rješavanje ovog privrednog problema, kao i sve druge vlade u regiji, samo se tome, nažalost, nije adekvatno pridružila i federalna Vlada. Za nju u svemu ovome nema nikakvih problema, jer dug postoji prema “samo” 1.200 dobavljača! No, sudeći prema dosadašnjim iskustvima, da li smo zaista mogli nešto drugo i očekivati od ove Vlade?

(Oslobođenje)