Aktuelno
Jedan od najnepovoljnijih finansijskih proizvoda za klijente koji trenutno postoji u BiH je takozvano životno osiguranje sa štednom komponentnom. Agenti osiguravajućih društava koji prodaju ove vrste osiguranja klijentima unaprijed ne pominju sve detalje tako da se na kraju, nakon isteka osiguranog perioda, pojavljuju brojni problemi na relaciji osiguravajuća društva - klijenti. O čemu se radi?

Prvo, kao što smo već rekli, kada agent osiguravajućeg društva prodaje polisu životnog osiguranja sa štednom komponentnom, on ne pominje potencijalnim klijentima sve detalje. Kaže im da će mjesečna rata biti recimo 53 KM, ali im pri tome u većini slučajeva ne kaže da taj iznos nije ujedno i iznos štednje nego da se od toga odbija iznos osiguranja od recimo šest KM. Osiguravajuće društvo uzima sebi nepovratno tih šest KM po osnovu osiguranja, što zapravo znači da je mjesečni iznos za štednju u ovom našem slučaju samo 47 KM! Upravo se zbog ovog pojavljuju brojni problemi kada osiguranik po isteku roka pokušava od svog osiguravajućeg društva naplatiti određeni iznos, bez obzira na to što će klijent kasnije uz polisu dobiti i tabelu otkupnih ili kapitaliziranih vrijednosti.

No, to nije sve. Kada zbrojite taj mjesečni iznos štednje i ono što vam osiguravajuća društva na kraju još dodaju, svaki klijent na kraju brzo dođe sam do zaključka da bi mu bilo daleko bolje da je taj novac mjesečno ulagao u banku, u oročeni štedni depozit i samo plaćao iznos samog životnog osiguranja jer bi u tom slučaju - čak i pored ovako niskih pasivnih kamata u BiH - na kraju ipak finansijski prošao daleko bolje.

Kada na sve to još obračunamo i iznos inflacije u BiH, onda se jako teško oteti utisku da je klijent sa životnim osiguranjem sa štednom komponentom zapravo samo svakog mjeseca redovno posuđivao osiguravajućem društvu novac za njegovu likvidnost i poslovanje, a da mu je društvo potom, na kraju osiguranog perioda, vratilo taj njegov novac umanjen za iznos mjesečnog osiguranja bez obračunate inflacije.

No, ni to nije sve. Sve ono što klijentima prilikom prodaje osiguranja agent kaže, ne vrijedi baš previše - jer je za osiguravajuće društvo (i za zakon) relevantno samo ono što se nalazi u papirima, dakle u ponudi za određeni finansijski proizvod. To je, na izvjestan način, i uredu, jer priznaje se samo ono što je klijent potpisao, ali upravo agenti svojom pričom naprave najviše zabuna kod klijenata. A ta njihova priča ne uzima se ozbiljno čak ni od osiguravajućih društava.

Dakle, relevantno je samo ono što je klijent ili osiguranik potpisao u ponudi, a to se često drastično razlikuje od onoga što se klijentima nudi u razgovorima.

Osim toga, osiguravajuće društvo sa klijentom nikada zapravo i ne sklapa ugovor, to jeste ne stvara se obligacioni odnos, nego društvo sve svoje obaveze “definiše” kroz ponudu, polisu te opšte i dodatne uslove osiguranja. Doduše, ovdašnji propisi im to i dozvoljavaju, ali se i tu stvaraju problemi. Klijent zapravo u većini slučajeva nikada ne zna koje su to tačno obaveze osiguravajućih društava spram njega, jer ne postoji ugovor koji stvara obligacione odnose između dvije strane. Osiguravajuće društvo ponudu smatra dijelom ugovora, baš kao i opšte i dodatne uslove osiguranja, ali je u tim dokumentima sve tako unaprijed koncipirano, tako da na kraju klijent jednostavno nema nikakvu pravnu mogućnost da tuži osiguravajuće društvo ukoliko smatra da ono na šta je pristao nije ispoštovano.

Ono što je također problematično u cijelom ovom slučaju je to što u većini slučajeva klijenti dobijaju pomenute dokumente tek kada plate prvu ratu osiguranja i štednje.

Nažalost, ni to nije sve. Ljudi kao po pravilu ne čitaju ponude, polise, opće i dodatne uslove i tako dalje..., a posebno ne čitaju ono što tamo piše malim slovima. Ali tu je, kao po pravilu, suština. Naprimjer, klijent koji je uplatio životno osiguranje sa štednom komponentnom misli da je zaista osiguran, ali, recimo, ne zna da se to njegovo osiguranje, kako to lijepo malim slovima piše u nekom od dokumenata, ne odnosi na slučajeve, recimo, smrti klijenta koja nastupi u slučajevima zdravstvenih problema koje je imao osiguranik.

Tek onda ovlašteni korisnik osigurane sume shvati da je sve to preširoko definisano, tako da je nekome ko je ovlašten i pokuša na kraju naplatiti osiguranje, zapravo nemoguće doći do tih sredstava. Niti ima nekog valjanog pravnog osnova da tuži osiguravajuće društvo, s obzirom na to da su se osiguravatelji kroz ponude, polise i opšte i dodatne uslove unaprijed osigurali od takvih slučajeva. Zbog svega pomenutog se može reći da je za klijente takozvano životno osiguranje sa štednom komponentnom jedan od najnepovoljnijih finansijskih proizvoda. U te proizvode je lijepo umotano životno osiguranje, koje u suštini i nije loše, ali se štednja u većini slučajeva (različito od društva do društva, op. a.) svodi na vraćanje “posuđenog”, bez obzira na uticaj inflacije i sličnih stvari, od čega je, naravno, oduzet bespovratni iznos osiguranja.

I kada na kraju klijent shvati da to nije ono što mu je na početku (usmeno) rečeno ili obećano, onda kao po pravilu nema nikakvog osnova da se dalje pravno nateže sa osiguravajućim društvima jer su se društva ogradila od svega kroz ponudu, polisu osiguranja, opšte i dodatne uslove i druge dokumente koje smatraju ugovorom.

Dani 28. 02. 2018.

Izdvojeno iz sadržaja