Aktuelno
Prošle je sedmice u Neumu održan treći Energetski samit u BiH, na kojem je, između ostalog, zaključeno da se reforme u elektroenergetskom sektoru moraju nastaviti kako bi te reforme donijele iste prednosti i kategoriji domaćinstava koje od njih imaju ovdašnje kompanije. To bi značilo da domaćinstva mogu izabrati svog snabdjevača ukoliko im on ponudi bolju cijenu ili uslove snabdijevanja električnom energijom, kao što to mogu i kompanije. Pri tome je pobjedonosno istaknuto i to da je tržište električne energije u BiH formalno liberalizovano, otvoreno 1. januara 2015. godine, te da je od tada pa do danas preko 5.000 firmi ili promijenilo svog snabdjevača električnom energijom ili je sa postojećim uspjelo ispregovarati bolje uslove snabdijevanja električnom energijom. Nažalost, nije pomenuto da su domaćinstva i do sada, odnosno od 1. januara 2015. godine, mogla slobodno promijeniti snabdjevača.

Prisjetimo se da su se nadležni početkom 2015. hvalili kako je BiH jedna od prvih zemalja u regionu koja je otvorila tržište električne energije. U osnovi to znači da svaki kupac - bilo da je riječ o kompaniji ili o pojedincu - može slobodno izabrati snabdjevača na osnovu cijene i uslova koje mu nude snabdjevači. Međutim, evo tri i pol godine nakon otvaranja tržišta rezultati ipak nisu toliko dobri kako je to predstavljeno u Neumu. Naime, prema podacima do kojih smo došli u nadležnim regulatornim agencijama, zaista jeste tačno da je preko 5.000 firmi ili promijenilo snabdjevača ili je ispregovaralo bolje uslove. Međutim, to jeste tačno samo ako se te dvije stvari uguraju zajedno u formulaciju po principu “nas i Rusa 300 miliona”. Ako govorimo isključivo o promjeni snabdjevača - onda je riječ o samo 52 firme koje su u protekle tri i pol godine promijenile snabdjevača. Preostalih 4.948 firmi je, dakle, jedino ispregovaralo bolje uslove, pri čemu se to u većini slučajeva odnosi na nešto niže cijene (otprilike za jedan fening) u slučajevima dogovorenih većih snaga, a u praksi manje potrošnje.

Dakle, u ovom trenutku govorimo samo o 52 firme koje su promijenile snabdjevače u pomenutom periodu. Da li je to puno ili malo? Odgovor je prilično jednostavan. Riječ nije o malom broju, nego o izuzetno malom broju, jer u ovom slučaju govorimo o manje od 0,2 posto kompanija koje su promijenile snabdjevača s obzirom na ukupan broj privrednih subjekata u BiH! Zapravo, iskreno, i ovaj procenat od 0,2 posto prilično je nategnut i pretjeran, jer smo učešće obračunali na osnovu broja privrednih, a ne poslovnih subjekata. U drugom slučaju dobio bi se još manji udio. Sada se, dakle, ti rezultati žele implementirati i u segment domaćinstava. Lijepo, nema šta, jer se broj domaćinstava koja su u posljednje tri i pol godine promijenila snabdjevače, kako nezvanično saznajemo, iskazuje sa nula posto, tako da bi svaki napredak, pa čak i ovaj od 0,2 posto, bio ipak veliki napredak.

S obzirom na to da predstavnici međunarodne zajednice već godinama uporno guraju ove projekte reformi elektroenergetskog sektora, a rezultati su i pored njihovog velikog angažmana veoma mršavi, logično je onda se zapitati čemu sve to? Zašto se troši toliko vremena i novca da bi se dobio rezultat od 0,2 posto? Odgovor je i na ovo pitanje prilično jednostavan. Osnovna ideja vodilja kojom se rukovode predstavnici međunarodne zajednice u ovom slučaju je stvaranje preduslova za privatizaciju (čitaj rasprodaju) proizvodnih energetskih postrojenja u BiH i to, ako je ikako moguće, po što nižim cijenama. Sve ostale reforme, poput liberalizacije tržišta i slično, samo je zapravo infrastruktura koja će biti sagrađena i spremna kada zapadni investitori za male pare preuzmu energetske proizvodne pogone u BiH. To je u osnovi suština svega.

Ukoliko pogledamo malo unatrag, nemoguće je da se ne prisjetimo kako je Elektroprivreda RS-a Trebinje razbijena svojevremeno na nekoliko odvojenih pravnih lica i to matični holding te pet proizvodnih i pet distributivnih kompanija. Ta je ista ideja o usitnjavanju jednog velikog javnog preduzeća na desetak manjih bila namijenjena i federalnim elektroprivredama, no, zbog stalnih natezanja i svađa političara u većem bh. entitetu, ova prilično sumnjiva ideja nije zaživjela u praksi. Sa čisto teoretske tačke gledišta, apsolutno je upitna svrsishodnost razbijanja jedne velike i uspješne kompanije na desetak manjih jer, ako ništa drugo, to onda dosta košta, jer umjesto jednog menadžmenta, nadzornog odbora i drugih tijela, sada imate deset. A zašto je to urađeno? Milorad Dodik, predsjednik manjeg bh. entiteta, o tome je svojevremeno javnosti ponudio prilično iskren odgovor. To guraju stranci, kazao je on, kako bi njihovi investitori što jeftinije mogli kupiti proizvodne pogone. Identična strategija je primijenjena u svim tranzicijskim društvima. Kako je navedeno u dokumentarnom filmu “Catastroika” u Grčkoj je, recimo, tamošnja elektroprivredna kompanija, vrijedna 6 do 7 milijardi eura, prodata za jedva 600 miliona i to u trenutku kada je građen novi blok termoelektrane kojeg je finansirala ta kompanija u vrijednosti od dvije milijarde eura.

Na ta nastojanja o što jeftinijoj rasprodaji energetskih postrojenja zaogrnuta u lijepe bajke o reformama i slobodnom tržištu nakalemili su se, naravno, domaći političari, pokušavajući u svemu tome pronaći i svoj dio kolača. Tako se upravo ovih dana pominje da je iz Elektroprivrede RS-a u posljednjih 12 godina kroz mahinacije prilikom kupovine i prodaje struje izvučeno više od 600 miliona KM, a da su glavni akteri tog izvlačenja, prema potpredsjednici SDS-a Aleksandri Pandurević, već pomenuti Milorad Dodik te Nebojša Radmanović. Ona je, zapravo, ocijenila da se u Elektroprivredi RS-a “desio kriminal stoljeća prilikom prodaje električne energije, koji je uništio budućnost RS-a”, pri čemu dobar dio zasluga osim nezajažljivosti lokalnih štetočina treba pripisati i provedenim reformama.

Dakle, suština je u sljedećem. Stranci pripremaju prodaju energetskih postrojenja (to je čak i najavljeno u prvoj verziji Reformske agende) i pripadajuću infrastrukturu slobodnog tržišta, a lokalni političari u svemu tome vide sjajnu priliku da brzo i lako obezbijede lagodnu budućnost unucima svojih unuka. Naravno, sve je to skupa lijepo zamotano u parole o navodnoj brizi za potrošače, i pravna i fizička lica, a minorni rezultati se u tim procesima napuhavaju u nebesa po principu “nas i Rusa 300 miliona”.

Oslobođenje 31. 04. 2018.