Analize
Javni dug Bosne i Hercegovine na kraju 2016. godine iznosio je 12,09 milijardi KM i u odnosu na prethodnu godinu povećan je za 140,55 miliona KM ili za 1,18 posto. Ovu su vijest prošle sedmice objavili gotovo svi bh. mediji, pozivajući se pri tome na Informaciju o stanju javne zaduženosti BiH na dan 31. 12. 2016. godine, koju je pripremilo Ministarstvo finansija i trezora BiH za 49. sjednicu

Predstavničkog doma Parlamenta BiH zakazanu za sutra. U Informaciji se, između ostalog, navodi i da učešće javnog duga u BDP-u (bruto društvenom proizvodu) BiH iznosi 39,78 posto te da se od ukupne javne zaduženosti na vanjski dug odnosi 8,5 milijardi KM (70,63 posto) a na unutrašnji dug 3,6 milijardi KM (29,37 posto).

Kako to obično biva kod nas, pojedini su mediji odmah objavili i da se na osnovu pomenutih podataka može lako zaključiti kako je BiH i u relativnom i u apsolutnom iznosu najmanje zadužena država bivše Jugoslavije, zapravo jedina koja ispunjava takozvane Maastrichtske kriterije. Naglašava se, naprimjer, da javni dug Hrvatske trenutno iznosi 85 posto BDP-a, zatim da je Srbija mjerena udjelom javnog duga u BDP-u dvostruko zaduženija od BiH i tako dalje.

Ukratko, prevedeno na razumljiviji jezik to bi značilo da BiH ima još “dovoljno prostora” da se komotno i dalje zadužuje, jer trenutno njen dug iznosi “samo” 39,78 posto BDP-a, što je znatno niže od 60 posto koliko se kao svojevrsni bezopasni dug propisuje takozvanim Maastrichtskim kriterijem. Interesantno, ovakvu i sličnu poruku šalju ovdašnjoj javnosti ne samo mediji nego i političari te drugi visoki dužnosnici pojedinih bh. finansijskih institucija.

No, da li je to zaista tako? Da li BiH sa svojom nejakom ekonomijom, koja je bliža kolapsu nego bilo kakvom realnom rastu, ima dovoljno prostora za daljnje zaduživanje? Da li se BiH, čiji su budžeti na svim nivoima vlasti toliko prenapregnuti da se bukvalno održavaju na životu još samo uz pomoć kredita, može dodatno zaduživati? Ekonomisti gotovo jednoglasno kažu da ne može, čak iako BiH ispunjava sve takozvane Maastrichtske kriterije, jer ekonomska situacija u BiH i recimo jednoj Hrvatskoj ili Njemačkoj nije ni izbliza slična te se samim tim ne može tako ni porediti.

Pogledajmo sada o čemu se tu radi. No, prije toga osvrnimo se na pitanje šta je to uopće Maastrichtski kriterij. Sve zemlje kandidati za ulazak u EU moraju ispuniti određene kriterije, a u sferi javnih finansija ti su kriteriji definisani Ugovorom iz Maastrichta. Taj je ugovor potpisan 1992. godine i odnosi se na osiguravanje zdravih javnih finansija država članica EU i zapravo pokazuje spremnost ulaska neke zemlje u eurozonu nakon ulaska u EU. Iz te definicije jasno proizilazi da neka država prvo mora biti članica EU da bi mogla uvesti euro, iako, istini za volju, postoje i određena specifična pravila koja se odnose samo na zemlje koje koriste euro kao svoju valutu (s obzirom na to da i takvih slučajeva ima u praksi).

Kriteriji iz Maastrichta su, dakle, slijedeći. Godišnji budžetski deficit države ne smije prekoračiti 3 posto njezinog BDP-a, pri čemu ukupan iznos javnog duga ne smije iznositi više od 60 posto BDP-a. Navedena dva kriterija osiguravaju fiskalnu stabilnost država članica, na osnovu čega se želi osigurati da inflacija u određenoj državi ne smije biti viša od 1,5 posto u odnosu na prosječnu stopu inflacije u tri zemlje članice sa najstabilnijim cijenama, zatim da nominalne dugoročne kamatne stope na državne obveznice ne budu više od 2 posto te da se, na kraju, osigura stabilan devizni kurs.

Prema tim pravilima koji su, kako smo već rekli, uglavnom napravljeni za zemlje članice EU i za zemlje kandidate, Bosna i Hercegovina ispunjava sve Maastrichtske kriterije. I tu zaista nema ništa sporno. Međutim, sporno je da li se ti kriteriji uopšte mogu primjenjivati na zemlju koja je prema BDP-u rangirana među najsiromašnije zemlje Evrope, sa najvećom stopom nezaposlenosti u Evropi, sa uništenom privredom i vještački održavanim fiksnim kursom konvertibilne marke spram eura i tako dalje. Probajmo to pojasniti na jednom plastičnom primjeru.

Čisto teoretski gledano, Maastrichtski se kriteriji zaista mogu koristiti kao relevantno mjerilo za razne zemlje. Jer se, na kraju, propisuje nivo zaduženja od 60 posto BDP-a svake pojedinačne zemlje. Međutim, ti su kriteriji napravljeni za otprilike ekonomski gledano jednake zemlje članice EU, koje otprilike imaju iste ili barem približno iste ekonomske parametre. E tu već dolazimo do prvih logičkih problema primjene tih kriterija na različite zemlje.

Mogu li se isti kriteriji maksimalne zaduženosti primjenjivati isto na recimo jednu Njemačku (BDP 3.494.898 mil. dolara) i jednu BiH (BDP 16.532 mil. dolara)? Pozovimo u pomoć imaginaciju. Imamo naprimjer jednu bh. četveročlanu porodicu u kojoj samo otac radi i ima mjesečnu platu od 1.000 KM. S druge strane, imamo recimo jednu njemačku četveročlanu porodicu u kojoj samo otac radi i ima recimo mjesečnu platu od 5.000 KM, što je otprilike 2.556 eura, a što je ujedno i iznos neznatno veći od prosječne plate u ovoj zemlji, baš kao što je to i u slučaju BiH.

Ako se pri tome recimo bosanska porodica zaduži do maksimalnih 60 posto mjesečne plate, onda joj za život neće ostati ništa - sa 400 KM mjesečno nakon što plati režije bukvalno neće imati šta da jede. S druge strane, ako se pak njemačka porodica zaduži do maksimalno 60 posto, onda će ta porodica, uprkos problemima, ipak na kraju uspjeti preživjeti sa preostale 2.000 KM mjesečno, zar ne? Pri tome podsjetimo se i na to da cijene u prodavnicama i na tržnicama u BiH i Njemačkoj nisu pretjerano različite. Iako je ovo teoretski gledano prilično nategnuta i krajnje pojednostavljena računica, u osnovi je to zaista tako. Nije, naime, isto zadužiti se do 60 posto BDP-a jednoj Njemačkoj i jednoj BiH. A to Maastrichtski kriteriji postavljaju upravo tako.

Osim toga, znamo i šta njemačka privreda predstavlja danas u svijetu, a šta bosanskohercegovačka. Tretirati ekonomije te dvije zemlje na isti način i uspostavljati im isti maksimalni iznos javnog duga kao udio u BDP-u bez uzimanja u obzir ostalih parametara i faktora zaista je najblaže rečeno proizvoljno i neodgovorno, bez obzira na to što se ti isti kriteriji kao primjenjuju na sve ostale zemlje. Jer, kao što je to neko od ovdašnjih ekonomista već primijetio, nije isto biti veliki i mali - jedna Njemačka ili pak SAD i Japan nikada i neće vratiti svoj dug... ali BiH itekako hoće. Sve do posljednjeg feninga ili centa.

Na kraju zaključimo. Bosna i Hercegovina, sa preglomaznom administracijom, opustošenom privredom, ogromnom stopom nezaposlenosti i sa stravično visokim vanjskotrgovinskim deficitom već je odavno prezadužena zemlja, bez obzira na to šta o tome kaže Maastrichtski kriterij. Bosna i Hercegovina već posljednjih nekoliko godina vraća stara zaduženja isključivo od novca iz novih kredita. Da nema tih novih kredita, BiH već sada ne bi mogla vraćati stare dugove. Bez novih kredita budžeti na svim nivoima vlasti u BiH bi se doslovno raspali. A govoriti da u takvoj situaciji BiH ima još dovoljno prostora za zaduživanje je najblaže rečeno i neozbiljno i neodgovorno.

Oslobođenje 05. 07. 2017.

Preporuka urednika

Krave, berze, tržište kapitala i takozvani enron kapitalizam

Uporedo sa dolaskom neoliberalnog kapitalizma i njegove ekonomske doktrine na prostore Bosne i ... link

Privatizacija: Referendumom do odluke o prodaji elektroprivreda

Konačno je u javnost isplivala dugo najavljivana Agenda ekonomskih reformi, koja je navodno urađena ... link

Privatizacija u BiH: Država je loš gazda, ali još ima i daleko gorih

Prošle sedmice od predstavnika nove izvršne vlasti čuli smo dobro poznate, ali pomalo zaboravljene ... link

Kako je uništavan Energoinvest, nekadašnji ponos privrede BiH

Vijest koja je objavljena prošle sedmice, a u kojoj se kaže da je sarajevska kompanija Energoinvest ... link