Analize
Prošle sedmice od predstavnika nove izvršne vlasti čuli smo dobro poznate, ali pomalo zaboravljene priče neoliberalne ekonomske doktrine. Rečeno je, između ostalog, kako država u ekonomiji jednostavno nije dobar gazda te kako nakon 19 godina moramo priznati da ekonomski model državne kontrole nad svim ključnim sektorima u našem slučaju nije donio ništa dobro. Zatim da kruto bh. zakonodavstvo otežava zapošljavanje i otpuštanje radnika i da umrtvljuje tržište rada, potom da korupcija i troma administracija demotiviraju potencijalne ulagače i tako dalje...

Dakle, ništa novo. Sve smo ovo u proteklih dvadesetak godina imali priliku čuti mnogo puta i od prijašnjih predstavnika izvršne vlasti, ali i od predstavnika međunarodne zajednice, Svjetske banke i MMF-a. Ovakve su priče do sada obično plasirane pred privatizaciju, a da i posljednje nije slučajnost, svjedoči i slijedeće. Novi predstavnici izvršne vlasti dodali su svemu pomenutom još i da bi se ovdašnji birači konačno trebali zapitati da li im je bolje da BH Telecom i Eronet budu u vlasništvu političkih partija ili pak Vodafona, Turk Telecoma, T-Mobila?

Šta reći na sve ovo? Uredu, država jeste loš gazda ili loš menadžer. No, tvrditi da je to razlog što nam je ekonomska situacija takva kakva jeste, zaista je previše pojednostavljena i paušalna ocjena. Jer, iskustvo nas uči suprotno. Ono nam, recimo, kazuje da država jeste loš gazda, ali da je, nažalost, i privatni kapital - i to posebno onaj iz inostranstva - najblaže rečeno, podjednako loš. Stoga probajmo osvijetliti cijeli ovaj slučaj i s druge strane medalje, odnosno pogledajmo kako se i privatni kapital iz inostranstva, a ne samo domaći državni, ponašao u BiH u posljednjih dvadesetak godina.

Krenimo redom. Sjećate li se Tie Sosnowskog? Sosnowski je Amerikanac, tipični predstavnik neoliberalnog privatnog modela poduzetništva, biznismen čiji bi lik uposlenici Svjetske banke i MMF-a, udarnih pesnica neoliberalne ekonomije, istetovirali sebi na rame. On je u Sarajevu osnovao nekoliko kompanija i potom u centru grada sagradio trgovački centar Alta. Sve je to lijepo funkcionisalo jedno vrijeme, a onda je Sosnowski krajem 2011. doslovno pobjegao iz BiH ostavljajući za sobom dug od 6,2 miliona KM po osnovu poreza. Pri tome je usput "ojadio" i dvadesetak ovdašnjih kompanija kojima je dugovao oko 40-ak miliona maraka. Da cijela stvar bude još i gora, Sosnowski je bio predsjednik Vijeća stranih investitora u BiH. To su tijelo oformili inostrani investitori u BiH, sa namjerom da sebi olakšaju poslovanje. Oni su tim povodom jednom godišnje objavljivali takozvanu Bijelu knjigu, koja je zapravo spisak njihovih želja koje bi bh. zakonske propise trebalo promijeniti. Veoma je interesantno da su se sve prethodne Vlade FBiH utrkivale da obećaju da će potpuno (nekritički) prihvatati i implementirati sve preporuke iz Bijele knjige, s naglaskom da će im to predstavljati prioritet. Te je prijedloge izmjena naših zakona, dakle, pripremao i čovjek čija je kompanija ostala ovoj državi dužna 6,2 miliona KM poreza!

Idemo dalje. Fabrika glinice Birač Zvornik. Ova je kompanija prije rata u BiH bila u državnom vlasništvu i tada je kontrolisala dva posto svjetske proizvodnje glinice koja je izuzetno važna u proizvodnji aluminija. Nakon rata Birač je prodat, a novi vlasnik je postao Rus Vladimir Romanov, svojevrsna istočna verzija Sosnowskog. Birač je jedno vrijeme dobro radio, a potom je, kada je sve što vrijedni isisano iz firme, jednostavno gurnut u stečaj. Pri tome je još potopljena i Balkan Investment banka iz Banje Luke, također u vlasništvu Romanova, te još nekoliko firmi vezanih za Birač. Austrijski Asamer Holding nedavno je kod austrijskih banaka založio imovinu Tvornice cementa Lukavac u sklopu saniranja gubitaka koje je napravio u sjevernoj Africi. Energopetrol Sarajevo pod upravom tako moćnih korporacija, kakve su INA i MOL, nastavio je finansijski da propada. Prije privatizacije akumulirani gubitak Energopetrola iznosio je "samo" 31 milion KM, a polovinom 2014. godine narastao je na 84,8 miliona KM. Pri tome, Energopetrol ima i 133 miliona KM dugoročnih obaveza, skoro duplo više od osnovnog kapitala!

Evo sada još jednog izuzetno važnog primjera. BH Telecom je firma u većinskom državnom vlasništvu i 2013. godinu ova je kompanija završila sa 116 miliona KM neto dobiti. S druge strane, imamo HT Mostar, kompaniju u kojoj je država suvlasnik zajedno sa moćnim njemačkim Deutsche Telekomom ili, ako već hoćete, sa T-Mobile, pri čemu njemačka firma kontrolira gotovo polovinu dionica ove bh. kompanije. A dobit HT Mostar na kraju 2013. iznosila je samo 14,4 miliona KM. Kako ovoliku razliku u profitima BH Telecoma i HT Mostara objasniti teorijom o državi kao lošem gazdi? Osim toga, zašto se biračima sada ne kaže i da je T-Mobile već godinama prisutan u BiH i da se ništa spektakularno nije desilo?

Također, zašto se biračima ne kaže i da je svuda u svijetu i regiji, nakon privatizacije telekoma, došlo do značajnog rasta cijena svih usluga? I to su stvari koje birači trebaju znati, a ne samo da je država loš gazda. I dodajmo još nešto. Obratite pažnju da se u ovakvim slučajevima uvijek postavlja samo pitanje da li državu u telekomu treba zamijeniti privatni strani kapital, pri čemu se nikada ne pominje privatni domaći kapital. Srbija je, recimo, 2012. svim svojim građanima besplatno podijelila dionice najvećeg tamošnjeg telekoma. Neka se birači onda zapitaju i zašto im se stalno serviraju da telekom mora otići samo u ruke stranaca?

Ovakvih i sličnih primjera ima još jako puno, od, recimo, Rafinerije Brod, preko Željezare Zenica, Polihema Tuzla..., ali da ne nabrajamo dalje. Naravno, moglo bi se reći i to da smo izabrali ekstremne slučajeve privatizacije. Uredu, hajde onda da vidimo koji je to najbolji primjer privatizacije kod nas. U ovdašnjoj javnosti stalno se pominje Tvornica cementa Kakanj koja je svojevremeno prodata njemačkom HeidelbergCementu. I jeste, Nijemci su temeljito obnovili tvornicu i proizvodnju, ekološki je osvijestili i tako dalje. Jedini "mali" problem u ovom slučaju je to što, prema izvodu Registra vrijednosnih papira FBiH, HeidelbergCement uopšte nije dioničar Tvornice cementa Kakanj! Većinski je vlasnik holandski fond CEEM Investment kojem su, iz ko zna kojih finansijskih razloga, Nijemci svojevremeno prodali, odnosno prebacili dionice kakanjske cementare na upravljanje.

Dakle, zaključimo. Država jeste loš gazda. Ali treba biti pošten pa reći i da inostrani privatni poduzetnici nisu nikakva garancija dobrog i korektnog poslovanja, pri čemu nas iskustvo i praksa uče da su u BiH u posljednjih 20 godina bili, najblaže rečeno, podjednako loše gazde i loši menadžeri kao i država, a u mnogim slučajevima čak i gori. Takvih primjera ipak je i previše da bi se to moglo ignorisati.

Oslobođenje 25. 03. 2015.

Preporuka urednika

Kako je uništavan Energoinvest, nekadašnji ponos privrede BiH

Vijest koja je objavljena prošle sedmice, a u kojoj se kaže da je sarajevska kompanija Energoinvest ... link

Privatizacija: Referendumom do odluke o prodaji elektroprivreda

Konačno je u javnost isplivala dugo najavljivana Agenda ekonomskih reformi, koja je navodno urađena ... link

Privatizacija u BiH: Država je loš gazda, ali još ima i daleko gorih

Prošle sedmice od predstavnika nove izvršne vlasti čuli smo dobro poznate, ali pomalo zaboravljene ... link

Zatvaranje VW pogona u BiH: Rekvijem za proizvodnju automobila

U martu 1999. godine imao sam priliku prisustvovati pres-konferenciji Volkswagena AG u sjedištu ... link