Kad bih rekao da želim vidjeti dokaze da su sami razmišljali - izgledali su uspaničeno. Vrlo značajan postotak učenika imao je dokumentirane "poteškoće u učenju" koje sam morao nekako riješiti. Mnogima od njih dijagnosticirano je da su negdje u spektru autizma. Često su se činili odvojeni od svojih tijela i prirode. U zadnjih nekoliko godina podučavanja, sve više i više identificirani su kao transrodni. Većina mojih učenika činila se očajnički nesretnom i neispunjenom. Uvjerio sam se - i još sam uvijek - da je sa tim ljudima nešto ozbiljno pošlo po zlu.

Da, istina je da se starija generacija oduvijek žalila na mlađu, valjda otkad je čovjeka. Ali čini se da milenijalci i Gen Z imaju jedinstvene probleme i da su i jedinstveno loši. To je naravno loše za njih, ali i loše za budućnost društva. Ako su to ljudi koji će jednog dana biti glavni, donositi bilo kakve odluke o bilo čemu, zaista je teško ne vjerovati da smo osuđeni na propast.

Utopija za kojom čezne današnja omladina je ona u kojoj će sve biti "fer" i u kojoj će svi biti "fini". Niko neće imati ništa i niko neće morati učiniti nešto što ne želi. Posao (ako ga bude) bit će "zabavan". Svi pseudoproblemi (sistemski rasizam, klimatske promjene i tako dalje) će, naravno, biti riješeni. I što je najvažnije, svi dugovi studentskih kredita bit će oprošteni i otpisani. Teško je vjerovati da su njihovi stavovi tako jednostavni, ali vjerujte - jesu. Morao sam suosjećati sa opisima prof. Bauerleina o tome kako se silno borio da pronađe dubinu u svjetonazoru svojih studenata.

Dakle, gdje je sve pošlo po zlu? Ili, da citiram prvu rečenicu knjige: "Što smo im učinili?" Prof. Bauerlein traži od nas da se osvrnemo na navike čitanja milenijalaca. Istraživanje korištenja časopisa American Times iz 2010. godine pokazalo je da na "slobodno vrijeme i sport" troše punih pet sati i 40 minuta dnevno. Većina toga je, međutim, bilo vrijeme na ekranu. Čitanje knjiga i časopisa iznosilo je samo sedam minuta radnim danom i šest minuta vikendom.

Anketa srednjoškolaca iz 2006. pokazala je da ih je 43 posto izjavilo da svake sedmice provedu "jedan sat ili manje" čitajući za nastavu. Dvanaest posto prijavilo je "nula" čitanja za nastavu. Uporedite to sa generacijom X iz 1987. godine, od kojih je 47 posto provodilo najmanje šest sati sedmično pripremajući se za nastavu.

Opet i iznova, prof. Bauerlein pokazuje stalan i uznemirujuće brz pad u posljednjih 30 do 40 godina. Rezultati spremnosti za fakultet u čitanju pali su sa 53 posto u 2009. na 45 posto samo 10 godina kasnije. SAT rezultati čitanja pokazuju sličan pad. Istraživanje iz 2004. pokazalo je da je samo 43 posto mladih od 18 do 24 godine čitalo bilo kakvu ozbiljnu literaturu u prethodnih 12 mjeseci. Godine 1992. to je iznosilo 53,3 posto. Godine 1982. iznosiilo je 59,8 posto.