Jako naglašen jevrejski stav neokonzervativaca i njihova često intenzivna fokusiranost na Izrael teško da su prošli nezapaženo među njihovim ogorčenim tradicionalističkim suparnicima, ali javnu raspravu o takvim stvarima mediji su prikazivali kao "desničarski antisemitizam". To je stoga bilo jako opsano. Desetinama godina se Russell Kirk smatrao jednim od najistaknutijih američkih konzervativnih mislilaca, ali kada je oštro kritikovao neokonzervativce u velikom govoru 1988., vispreno izjavljujući da se "nerijetko čini kao da neki istaknuti neokonzervativci Tel Aviv smatraju glavnim gradom Sjedinjenih Država", bio je doslovno razapet u manistream medijima.

Posebno žarište došlo je 1990. nakon što je Saddam Hussein napao Kuvajt, a predsjednik George W. Bush stariji se pripremio za rat protiv njega. Mnogi vodeći tradicionalni konzervativci izrazili su vrlo jaku rezervu prema Bushovim planovima za Zaljevski rat, dok su neokonzervativci vatreno podržavali napad na najopasnijeg regionalnog rivala Izraela. Bushova neočekivano laka vojna pobjeda protiv Iraka ojačala je neokonzervativce koji su svesrdno podržali projekt, ali odmah je izbila nova politička bitka nakon što je predsjednik počeo zahtijevati da Izrael zaustavi svoju politiku naseljavanja na Zapadnoj obali. To je ubrzo izazvalo aferu u vezi sa dugo prešućivanom pričom o izraelskom napadu 1967. na američki brod USS Liberty.

U to je vrijeme rubrika Evans & Novak, konzervativaca Rowlanda Evansa i Roberta Novaka, bila među najrasprostranjenijim i najuticajnijim u Americi. Njihova kolumna od 6. novembra 1991. ispustila je "veliku bombu" izvijestivši da su radijski prenosi dokazali da su izraelski piloti bili potpuno svjesni da napadaju američki brod i uprkos njihovim bjesomučnim protestima dobili su naredbu da nastave i potope Liberty. Ove komunikacije presrelo je i dešifriralo osoblje američke obavještajne službe u našoj ambasadi u Bejrutu, a šokantni transkripti odmah su dostavljeni našem ambasadoru Dwightu Porteru, visoko cijenjenom diplomati, koji je nakon 24 godine konačno prekinuo svoju samonametnutu šutnju o tom slučaju. Ali i on je sasječen u medijima.

Tokom samo nekoliko godina par vodećih konzervativnih figura pretrpjelo je znatnu štetu zbog svojih iskrenih riječi u vezi sa neokonsima ili Izraelom, navodeći brojne druge ličnosti nižeg ranga da izvuku odgovarajuće lekcije iz toga. U prošlosti sam primjetio strahovitu žestinu sa kojom su jevrejski aktivisti napadali svoje kritičare, izazivajući tako izuzetno veliki oprez kod potencijalnih protivnika. Vremenom, mnogi su se neokonsi ubrzo razočarali Bushom, što je navelo neke od njih da se vrate svojim korijenima Demokratske stranke i svesrdno podrže Billa Clintona.

Dok su republikanski neokonzervativci proveli veći dio 1990-ih u političkoj pustinji, demokratsko krilo njihovog pokreta doživjelo je značajan preporod u Clintonovoj administraciji.