Log in

Šta uraditi sa ekonomijom BiH da svima bude bolje?

Naš ključni problem je što gotovo da i nemamo nikakvu proizvodnju koja stvara novu vrijednost

SARAJEVO - Šta Bosnu i Hercegovinu u ekonomskom smislu čeka u 2019. godini? Kao što znate, niko ne može da predvidi budućnost, no u ovom slučaju odgovor je, nažalost, prilično jednostavan. Odgovor na postavljeno pitanje dakle glasi - ništa. Jer, ako ništa ne promijenite, ništa se promijeniti neće. BiH u protekle četiri godine aktuelne vlasti, uprkos brojnim hvalospjevima i Reformskoj agendi, nije suštinski u svojoj ekonomiji ništa promijenila te se, shodno tome, ne mogu ni neke velike promjene očekivati u narednoj 2019. godini.

Hajde sada da vidimo šta bi se to stvarno trebalo uraditi kako bi se ekonomija BiH probudila. Prvo, naš je ključni problem što nemamo ljude koji će podstaći ovdašnju ekonomiju i biti servis privrednicima i poslodavcima. Manje-više svi naši dosadašnji čelni ljudi izvršne vlasti bespogovorno su slušali MMF i Svjetsku banku, a kuda vodi njihova “doktrina šoka”, može da se lijepo i jasno vidi recimo na primjeru Čilea. U ovoj južnoameričkoj zemlji koncept neoliberalne ekonomske doktrine šoka počeo se provoditi još početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, tako da se u segmentu ekonomije u Čileu danas dešava ono što BiH čeka za dvadesetak godina. A to, vjerujte, nije nimalo dobro.

Drugo, naš ključni problem je što gotovo da i nemamo nikakvu proizvodnju. A upravo se u proizvodnom sektoru stvara nova, dodatna vrijednost koja gura ekonomiju svake zemlje naprijed. Takvo stanje je direktna posljedica niza nerazumnih zakona koji su posljednjih dvadesetak godina usvajani kod nas, pri čemu se to posebno odnosi na zakone u domenu vanjske trgovine.

Granice BiH su odavno otvorene za svu robu iz inostranstva bez gotovo ikakvih carina, čime je domaća proizvodnja praktično uništena. Kako neko u BiH može praviti makarone i biti konkurentan s tim proizvodom na lokalnom tržištu kada se makaroni iz inostranstva mogu uvoziti bez ikakvih carinskih opterećenja? Kako domaći proizvođači lijekova mogu biti konkurentni kada se na našim esencijalnim listama nalaze pored njihovih i lijekovi inostranih proizvođača, pri čemu bh. proizvođači takvu priliku na inostranim tržištima ne mogu dobiti ni u snu? Kako domaći stočari mogu uzgajati stoku i prodavati je po kilogramu po cijeni koja je niža od podsticaja koje države daju svojim stočarima u inostranstvu? U takvoj situaciji razmišljanje o bilo kakvom ekonomskom napretku je u sferi naučne fantastike.

Nažalost, BiH je prilično naivno pala na globalnu priču o slobodnoj trgovini i globalnoj trgovini bez carina. Ako pogledate sve danas ekonomski razvijene zemlje, sve su one - ali apsolutno baš sve - raznim mjerama štitile svoje tržište, svoju proizvodnju i svoje poduzetnike dok se nisu razvili. Tek kada su se razvili, počeli su hvaliti slobodnu trgovinu kako bi otvorili vrata drugih zemalja za svoje proizvode i svoje kompanije.

U historiji je recimo poznat slijedeći slučaj. Britanija je gotovo 400 godina imala takozvani Navigation Acts iz 1651. godine koji je propisivao da u britanske luke ne može uploviti nijedan brod koji nije u britanskom vlasništvu te na kojem nije britanska posada. Na taj je način Britanija eliminisala Španiju i Holandiju iz utrke za prevlast na morima i okeanima. Tek kada je postala najjača pomorska sila na svijetu, Britanija je otvorila sve svoje luke i, naravno, tražila da i druge zemlje, koje ni izbliza nisu tako razvijene, otvore svoje luke. Ili još drastičniji primjer. Na svim američkim novčanicama nalaze se likovi američkih predsjednika, osim na dvije. Na jednoj, onoj od 10 dolara, nalazi se lik Alexandera Hamiltona, velikog protivnika slobodne trgovine, koji je upravo carinama doveo američku proizvodnju do neslućenih granica. U znak zahvale za tu carinsku politiku - a ne slobodnu trgovinu - lik Hamiltona danas se nalazi na novčanici od deset dolara.

Dakle, ako hoćemo da nam ekonomija ima nekakve šanse, moramo nizom mjera zaštititi domaće proizvođače od konkurencije iz inostranstva pa tek onda kada se oni razviju, krenuti veoma oprezno sa politikom otvorenog tržišta i slobodne trgovine. Uostalom, to i nije neka velika pamet. Dovoljno je pročitati udžbenik Ekonomija američkog ekonomiste Paula Samuelsona u kojem sve to veoma jasno, nedvosmisleno i koncizno piše.

Treće? Prekobrojna administracija koja ima svoje prste u svemu. Baš kao reklama za popularni dodatak hrani - u sve se miješa. Poražavajuća je činjenica da su najviše prosječne plate u BiH u sektoru finansija i javnoj upravi. Za finansije je to i razumljivo, ali javna uprava se natovarila na državne jasle, dakle na budžet. Da budžeti ne bi bili prenapregnuti te da se ne bismo stalno zaduživali vani kako bi administracija imala redovne plate, prva mjera koju bismo trebali uvesti - naravno pod pretpostavkom da želimo da nam svima bude bolje - jeste smanjenje plata administraciji. Potrebno je vezati njihove plate za prosjek u realnom sektoru, dakle, na nekih 500 do 600 KM mjesečno, čime bi se postigle dvije stvari. Prvo, administracija bi radila u interesu realnog sektora jer bi im od njih zavisila plata. A drugo, na taj bi način javna uprava postala neinteresantna mladim ljudima koji bi svoj hljeb i mjesto pod suncem tražili u drugim sektorima. Naravno, trebalo bi osmisliti hitno i model otpuštanja 30 do 40 posto sadašnjih uposlenika u javnoj upravi, pri čemu im država treba pomoći da pokrenu privatni biznis u poljoprivredi.

Poljoprivreda bi trebala dobiti povlašteni status kod nas, baš kao recimo u Švajcarskoj. U tamošnjim bankama samo poljoprivrednici mogu dobiti kredite sa jedan ili dva posto kamate, niko više. Naravno, carinskim barijerama po ugledu na Hamiltona trebalo bi zaštititi domaće poljoprivrednike. Jer, zašto bi neko u BiH uzgajao krompir ako se genetski modificirani krompir, koji je opasan po ljudsko zdravlje, može po nekoliko puta nižoj cijeni uvoziti iz recimo Argentine?

Osim toga, trebalo bi hitno zaustaviti sve energetske projekte u BiH, odnosno posebno one koji nisu ekološki prihvatljivi. Jer i sami znate da ima razlike između termoelektrane na ugalj i vjetroelektrane. A posljedice brojnih termoelektrana danas svi osjećamo na svojim leđima i plućima. Prošle je sedmice indeks kvalitete zraka u kritičnim gradovima širom BiH prelazio brojku 600, pri čemu se umjereno zagađenim smatra indeks do 100, a indeks preko 300 se označava opasnim. Pa ko normalan planira svoju budućnost u takvom smradu i otrovu? To će rastjerati i turiste, jer niko na svijetu neće riskirati svoje zdravlje zbog turističke posjete nekoj destinaciji. Ako neko smatra suprotno, neka se zapita zašto turističke agencije širom svijeta ne organiziraju recimo vikend-posjete Černobilu.

Može li se sadašnja situacija promijeniti nabolje? Naravno da može. Sve ovo gore pobrojano bi dakle bile stvari koje hitno moramo uraditi ako želimo da nam svima u segmentu ekonomije bude bolje. Jedino je pitanje ima li volje da se to uradi?

Eldar Dizdarević, Oslobođenje

-8°C

Sarajevo

Cloudy

Humidity: 96%

Wind: 4.83 km/h

  • 03 Jan 2019 -1°C -6°C
  • 04 Jan 2019 -2°C -7°C