Zapadnu politiku konstantno definiše trajni sukob, beskrajni rat. Danas zapadni lideri grlato upozoravaju da su dani mira prošli i da se sada trebamo pripremiti za totalni rat. No, s druge strane, na Zapadu očito nikoga nije briga za to. Širom Evrope i Amerike političari otvoreno pozivaju svoje stanovništvo da iskažu patriotizam i da se odazovu dužnosti, ali se čini da ne postižu mnogo. Zapadne vojske smanjuju se zbog manjka regruta. Ankete pokazuju ogromnu nezainteresiranost za borbu za kralj i državu, a posebno su mladi ljudi potpuno ravnodušni. Čak i u ratnoj Ukrajini, mladići masovno odlučuju izbjeći vojsku.

Kako je došlo do ovakvog stanja? Većina mainstream "analiza" počinje i završava sa narativom o moralnom propadanju mladih. Ali to ne objašnjava mnogo. Bilo je bezbrojnih pritužbi i na tužno stanje mladih ljudi krajem 19. stoljeća, ali se to ipak nije pretvorilo u nedostatak patriotizma u cijelom društvu i nezainteresiranost za obranu vlastite zemlje. Možda je korisniji model koji je ponudio britanski historičar Arnold Toynbee. Tu je posebno zanimljiv koncept unutrašnjeg proletarijata, grupe ljudi čiji broj počinje eksponencijalno da raste kada carstva počinju stagnirati i propadati.

Unutrašnji proletarijat nije marksistički pojam. I Marx i Toynbee posudili su riječ "proletarijat" od propadajućeg Rimskog carstva, što je bio naziv za najsiromašniju klasu gradskog stanovništva. U Toynbeejevom modelu to označava grupu građana koji žive unutar carstva, ali zbog raznih strukturnih razloga više nemaju koristi od njega - pa je stoga malo vjerojatno da će požuriti u njegovu obranu. To je, uostalom, upravo ono što se dogodilo Rimu. Kada je carstvo počelo propadati, mješavina visokih poreza i bolne nestašice radne snage učinilo je da rimsko građanstvo izgledalo kao jaram a ne kao privilegija. Kada su došli barbari, mnogi u Rimskom carstvu nisu bili skloni pružiti veći otpor. A i zašto bi?

Još očitiji primjer nalazimo u analima carstva Asteka. Hernan Cortes vodio je veliku vojsku sastavljenu od unutrašnjih proletera, ljudi koji su više izgubili nego što su dobili nastavkom imperije, iako su formalno bili njen dio. A zašto bi ovo danas bilo relevantno? Razmotrite na trenutak nedavno glasanje o stranoj pomoći u Zastupničkom domu američkog Kongresa. To je izazvalo dosta gorčine kod američke desnice - i to s prilično dobrim razlogom. Predsjedavajući parlamenta, Mike Johnson, prekršio je pravila vlastite stranke kako bi uz pomoć demokrata usvojio zakon o inostranoj pomoći (za Ukrajinu, Izrael i Tajvan), iako je znatno više od polovine njegove stranke bilo protiv toga.

Pri tome mnogi, ne zaboravimo, vjeruju da Amerika ide prema bankrotu. Deficit je ogroman, državni dug je eksplodirao, a ispod svega toga leži brojka od 175 milijardi dolara, koliko predviđa Ministarstvo finansija SAD-a da će mu biti potrebno za stvarno finansiranje mreže socijalne sigurnosti. I šta sada američka politička klasa, suočena sa ovom prijetećom fiskalnom katastrofom, radi?