Oni doslovno posuđuju novac kako bi ga umjesto socijalne pomoći Amerikancima poslali u Ukrajinu i Izrael! To je potez koji bi se u korporativnom svijetu smatrao otimačinom imovine. Obični američki birači počinju osjećati ono što su osjećali i prevarirani Rimljani. Carstvo naprosto više ne radi za njih.

Prije bi se takve mjere opravdavale narativom o slobodi i demokratiji. Ali takva retorika više ne "pije vode". Amerikanci, kao i Zapadnjaci općenito, odbijaju izvršiti svoju "dužnost" prema vladarima koji su napustili bilo kakvu pomisao da im nešto daju zauzvrat. Stoljeća dolaze i prolaze, ali ova temeljna društvena dinamika istinita je sada, kao što je bila istinita i u drevnom svijetu. Što građani postaju manje vrijedni, to je manje ljudi spremno ustati i boriti se za bilo koga.

Ono što ovu situaciju danas čini toliko teškom je to što su naše političke elite manje-više imune na negativne posljedice vlastite politike. Niti se ispričavaju za pogreške niti prihvataju odgovornost za njih. Uzmimo samo jedan primjer. Rat u Ukrajini trebao je brzo da se završi pobjedom. Oni koji su upozoravali na negativne ekonomske posljedice uvođenja sankcija bili su ismijavani i marginalizirani. No, više od dvije godine kasnije te mjere pustoše obične ljude, a ipak nema nikakvog kajanja od onih koji su pogriješili. Samo se pojavljuje sve više poziva plebejcima da se više žrtvuju.

Dakle, nalazimo se u situaciji koja ima mnogo historijskih presedana - izolirana, nedodirljiva vladajuća klasa, zaštićena od loših efekata vlastite politike, i opšta populacija koja se mrzovoljno "odjavljuje", kako psihički tako i fizički. Budući da se ovo događalo tako često prije, što će se sljedeće dogoditi nije velika misterija. U jednom trenutku će se zakotrljati još jedna kriza, kriza kojom elite jednostavno neće moći upravljati bez aktivne podrške ljudi kojima vladaju. U još jednom dramatičnom primjeru te dinamike Alexis de Toqueville izašao je početkom 1848. na podij kako bi upozorio svoje Francuze da svi oni "spavaju na vulkanu". Nisu ga slušali. Ali pola godine kasnije su shvatili šta je govorio. Ne samo u Francuskoj nego u većini Evrope.

Oni koji su preživjeli cunamije kažu da se voda prvo počne dramatično povlačiti s obale prije nego što val stvarno udari. Za ljudska društva koja ulaze u razdoblja haosa, historija pokazuje prilično sličnu dinamiku. Sve veći broj građana odlučuje se "povući". Prestaju služiti i brinuti se, postaju mrzovoljni, nekooperativni i nezainteresirani da priteknu u pomoć društvu. Ne, to nije problem morala, niti je to situacija koja se može riješiti okrivljivanjem mladih. Povlačenje ljudi, baš kao i povlačenje vode sa obale, uvijek je znak da se približava cunami.

Malcom Kyeyune