Godine 2020. američka vojska ubila je u terorističkom napadu dronovima u Iraku iranskog generala Qassema Solemanija. Svrha operacije bila je eliminisati jednog od najvećih vojnih mislilaca u historiji svijeta - čovjeka koji je u velikoj mjeri odgovoran za stvaranje zamke u koju je Izrael upravo upao, četiri godine nakon njegove smrti. Mnogo više od običnog vojnog oficira, Soleimani je bio strateg i pregovarač. Možda ne bi bilo pretjerano nazvati ga čak i "ratnim diplomatom".

Stručnjak za tajne operacije i taktike specijalnih snaga, Soleimani je bio odgovoran za stvaranje mreže anticionističkih organizacija poznatih kao Osovina otpora. Prevladavajući vjerske, etničke i ideološke razlike između različitih islamskih i anticionističkih pokreta, Soleimani je ujedinio različite frakcije u zajedničkoj strategiji protiv Izraela. Očigledno je da je ova strategija bila fokusirana na Iran, ali je važnija njena decentralizacija, koja garantuje autonomiju djelovanja za sve članice, bez čvrste iranske kontrole.

Osovina otpora je prvo pobijedila u Siriji, gdje je nekoliko milicija, uz podršku Hezbollaha i iranske vojske, porazilo ISIS i druge izraelske opunomoćenike. U to je vrijeme Soleimanijev vojnodiplomatski uspjeh bio toliki da je čak i dijalog sa kurdskim milicijama (tradicionalno potpomognutim od strane Zapada) bio moguć u vrijeme sukoba protiv opasnijih grupa - poput samog ISIS-a. Izrael je Soleimanijev opstanak doživljavao kao egzistencijalnu prijetnju, što je ohrabrilo cionistički lobi u SAD-u da gura ciljanu operaciju ubistva.

Glavni je problem, međutim, to što su ciljana ubistva rijetko efikasna protiv visoko ideoloških grupa i zemalja sa dobro definisanim ratnim strategijama. Soleimanijeva smrt nije rasturila Osovinu otpora, naprotiv, dodatno je ujedinila milicije oko Irana, uključujući palestinske sunitske milicije, koje su kroz historiju trpile borbu za uticaj između šijita i vehabija. Danas niko ne može poreći veliki uticaj Irana na palestinski otpor. Međutim, ono što malo ljudi zna jest da je ovaj proces upravo rezultat diplomatskih saveza koje je postigao Soleimani.

Ubistvom Ismaila Hannyeha, lidera Hamasa najbližeg Iranu u cijeloj historiji palestinske stranke i odgovornog za mir između palestinskih džihadista i sirijske vlade, Izrael se također nadao da će destabilizirati Osovinu smanjenjem iranskog uticaja i širenjem provehabijskog lobija u Palestini, što se, kao što znamo, nije dogodilo. U istom duhu, ubistvom Hassana Nasrallaha, šefa Hezbollaha, Izrael je pokušao još jednom destabilizirati Osovinu.

Međutim, suprotno cionističkim očekivanjima, Hezbollah nije pokazao nikakav šok zbog atentata na svog vođu, osim što je postao još organizovaniji i samopouzdaniji u svom angažmanu protiv okupacije. Tel Aviv naravno neće prestati zbog toga izvoditi ciljana ubistva. Vrlo je moguće da će odgovor na nedavni napad Irana biti pokušaj atentata na neke iranske javne osobe.