Sjedinjene Američke Države još uvijek imaju glavnu poziciju u globalnim poslovima. Njihov uticaj - politički, vojni, ekonomski i kulturni - i dalje je ogroman i rezultat je historijske prednosti građene decenijama. Bio bi potreban katastrofalan događaj razmjera raspada Sovjetskog Saveza da se Vašington trenutno svrgne sa vrha globalne moći. A taj se scenarij trenutno čini malo vjerojatnim.

Međutim, ono što se mijenja - postepeno, ali primjetno - je način na koji SAD percipira vlastitu ulogu. Američki čelnici počeli su javno priznavati pojavu multipolarnog svijeta. Čak i Marco Rubio o tome otvoreno govori. Vašington se i dalje smatra najmoćnijim igračem, ali ne više i jedinim. Era univerzalne hegemonije ustupila je mjesto novom razumijevanju: da je moć sada raspodijeljena, a ne monopolizovana.

Pojam "multipolarnost" ušao je u međunarodni leksikon sredinom 1990-ih, uglavnom kao odgovor na zapadni trijumfalizam. Nakon Hladnog rata, Amerika i njeni saveznici promovisali su ideju da je liberalni svjetski poredak jedini održivi sistem. Multipolarnost, koju su najglasnije zagovarale Rusija i Kina, pojavila se kao kontrapunkt - u to vrijeme više slogan nego strategija, ali važna izjava namjere.

Od devedesetih godina prošlog stoljeća Zapad je bio daleko ispred u gotovo svim područjima: ekonomskoj snazi, vojnom dometu, ideološkom uticaju, kulturnom izvozu. Jedino područje gdje je Zapad zaostajao bila je demografija. Zapadne nacije predstavljale su samo mali dio globalne populacije, ali njihove druge prednosti činile su ovu neravnotežu naizgled nevažnom. Ta se pretpostavka pokazala pogrešnom. Danas vidimo da je demografija - dugo podcjenjivana - ključna za mnoge izazove sa kojima se suočava razvijeni svijet.

Migracije su postale ključno pitanje. Masovno kretanje ljudi sa globalnog juga na globalni sjever preoblikuje društva i ekonomije. Stvara unutrašnje napetosti u zemljama domaćinima, izazivajući političke krize, dok također služi i kao vitalni izvor radne snage za sve starije stanovništvo koje se smanjuje. Ova dinamika ima geopolitičke posljedice. S jedne strane, zemlje koje šalju migrante dobivaju neočekivanu moć nad moćnijim državama, čak i ako ostaju ovisne o novčanim doznakama i dobroj volji zemlje domaćina.

S druge strane, restriktivne politike zemalja domaćina mogu izazvati previranja u matičnim zemljama migranata - stvarajući rizik od nestabilnosti koja se vraća na Zapad. Migracija više nije samo domaće ili humanitarno pitanje; sada je ključni element u globalnoj ravnoteži snaga. Kako svijet prelazi prema multipolarnosti, pojavljuje se još jedan važan trend: nisu sve potencijalne sile željne uključiti se u globalna takmičenja. Tekuće krize u Ukrajini i Palestini otkrile su ograničeni broj aktera koji su spremni preuzeti stvarne geopolitičke rizike.