Protivnici rata s Iranom tvrde da rat nije u interesu Amerike, budući da Iran ne predstavlja nikakvu vidljivu prijetnju Sjedinjenim Državama. Ovo pozivanje na razum znatno premašuje neokonzervativnu logiku koja je vodila američku vanjsku politiku više od pola stoljeća, a koja sada prijeti da uvuče cijeli Bliski istok u najnasilniji rat od Koreje. 

Ova logika je toliko agresivna, toliko odbojna većini ljudi i toliko krši temeljne principe međunarodnog prava, Ujedinjenih nacija i Ustava SAD-a, da postoji razumljiva stidljivost autora ove strategije da jasno objasne šta je u pitanju. A zapravo je u pitanju američki pokušaj kontrole Bliskog istoka i tamošnje nafte kao uporišta američke ekonomske moći te sprječavanja drugih zemalja da stvore vlastitu autonomiju od neoliberalnog poretka usmjerenog na SAD, kojim upravljaju MMF, Svjetska banka i druge institucije sa ciljem jačanja unipolarne moći Sjedinjenih Država.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća vodila se velika rasprava o stvaranju Novog međunarodnog ekonomskog poretka. Američki stratezi su to vidjeli kao prijetnju, a budući da je vlada, ironično, koristila moju knjigu Super - imperijalizam kao nešto poput udžbenika, bio sam pozvan da objasnim kako mislim da će se zemlje odvojiti od američke kontrole. Radio sam u Hudsonovom institutu sa Hermanom Kahnom, a 1974. godine doveo me je da prisustvujem raspravi o vojnoj strategiji o planovima koji su se već tada izrađivali za moguće rušenje Irana i njegovu podjelu na etničke dijelove. 

Herman je otkrio da je najslabija tačka Baludžistan, na iranskoj granici sa Pakistanom. Kurdi, Tadžici i turkijski Azeri bili su ostali čije su se etničke grupe trebale međusobno suprotstavljati, dajući američkoj diplomatiji ključnu potencijalnu klijentsku diktaturu za preoblikovanje i iranske i pakistanske političke orijentacije ako bude potrebno. Tri decenije kasnije, 2003. godine, general Wesley Clark istakao je Iran kao centralni element sedam zemalja koje Sjedinjene Države moraju kontrolisati kako bi dominirale Bliskim istokom, počevši od Iraka, Sirije, Libana, Libije, Somalije i Sudana - pa sve do Irana. Većina današnje rasprave o geopolitičkoj dinamici promjena međunarodne ekonomije razumljivo je i sa pravom usmjerena na pokušaj BRICS-a i drugih zemalja da se izmaknu američkoj kontroli dedolarizacijom svoje trgovine i ulaganja.

No najaktivnija dinamika koja trenutno preoblikuje međunarodnu ekonomiju bili su pokušaji Donalda Trumpa, tokom njegovog turbulentnog predsjedništva od januara, da druge zemlje veže za privredu usmjerenu na SAD, pristajući na to da neće usmjeravati svoju trgovinu i ulaganja na Kinu i druge države koje traže autonomiju od američke kontrole. Kao što će biti opisano u nastavku, rat u Iranu također ima za cilj blokiranje trgovine sa Kinom i Rusijom te suzbijanje udaljavanja od neoliberalnog poretka usmjerenog na SAD.