Izrael je oduvijek bio proxy država Zapada. A sada se nalazi u teškoj poziciji. Izrael je u ratu sa gotovo svim svojim susjedima, a nekada "najmoralnija I najjača vojska na svijetu" pokazala se u zadnje dvije godine kao tigar od papira. Svijet jasno vidi da je izraelska vojska samo "jaka" kada su joj protivnici starci, žene I djeca. A kada naleti na iole ozbiljnijeg suparnika, poput Hamasa ili Hezbollaha, izraelska vojska "prima batine". 

Izrael se sada okomio na Iran. Koliko je u tome uspješan svjedoči razgovor krajnjeg desničarskog izraelskog političara Itamar Ben-Gvira sa šefom Mossada Davidom Barneom ispred neke srušene zgrade u Tel Avivu koji je postao viralan. "Zašto si izazivao Iran", dere se Ben-Gvir na šefa Mossada. "Nisam znao da Iran ima takve raketne sposobnosti", bijesno odgovara Bernae.

Izrael je izgubio propagandni rat. Sve više ljudi širom svijeta, izuzev Zapada, radije podržava Iran. Izrael, protiv koga je pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ - International Court of Justice) podnesena tužba za genocid I zločin protiv čovječnosti u Gazi, jedna je od najomrženijih država na planeti Zemlji. Tome su, naravno, dosta pridonijeli I sami Izraelci: podatak da čak 82 posto Izraelaca želi protjerati (zloči etničkog čišćenja) Palestince iz Gaze, kako je objavljeno u anketi izraelskog Haaretza, nikoga ne ostavlja ravonodušnim.

No, Izrael se polako ali sigurno raspada I iznutra. Od sredine 20. vijeka uspjeh Izraela počivao je na dva stupa: nepokolebljivoj podršci SAD i vlastitom unutarašnjem kapacitetu za inovacije, vojnoj snazi ​​i jedinstvenom društvenom modelu. Međutim, taj drugi stup je oslabio. Najjasniji znak je u demografiji: Izrael se suočava sa rastućom negativnom migracijom. Očekuje se da će 2024. godine zemlju napustiti oko 82.700 ljudi, što je povećanje od 50 posto u odnosu na prethodnu godinu, prenosi Russia Today. Ne odlaze nekvalificirani ili nezainteresirani, već mladi i obrazovani. Izrael sada, kao I na Zapadu, rat i geopolitičku konfrontaciju doživljava kao način odgađanja ili prikrivanja potrebnih sistemskih reformi.

U tom smislu, Izrael je postao laboratorij za novonastalu logiku Zapada: permanentni rat kao metoda upravljanja krizom. U jesen 2023. izraelski establišment je to u potpunosti prihvatio. Sukob nije postao samo taktika, već način života. Njegove vođe više ne vide mir kao cilj, već rat kao mehanizam za nacionalno jedinstvo i politički opstanak. Ali čak i rat ima svoje granice. Ne može se beskonačno prikrivati ​​ekonomska propast ili društveni nemiri. 

I dok sukob teži učvršćivanju moći elite - čak i među nesposobnim vodstvom - on također iscrpljuje nacionalnu snagu. Izrael sada troši sve više vlastitih resursa kako bi održao ovo trajno ratno stanje. Njegova društvena kohezija se narušava. Njegov nekada hvaljeni model tehnološkog i građanskog napretka više naprosto ne funkcioniše kao prije. Sada je pitanje da li rat može zamijeniti rast? Ako Izrael nastavi ovim putem sukoba i desničarskog nacionalizma, riskira da bi mogao prestati biti zapadni proxy na Bliskom istoku i postati nešto sasvim drugo: militarizovana garnizonska država. Izolirana, krhka i sve usamljenija.